Pet toksičnih ponašanja koja smo normalizovali (a ne bi trebalo)
Postoji jedna specifična vrsta toksičnosti, možda i najgora: ona koja ne liči na toksičnost.


Psihološkinja i konsultantkinja
Rado koristi supermoći psihologije i više od 10 godina radi sa različitim biznisima — od malih preduzetnika do gigantskih korporacija.
Zalaže se za pragmatičnost, zdrav razum i dobre namere.
Veruje da priče (p)okreću sve(t) i zato pomaže ljudima i njihovim brendovima da pronađu svoj glas i žive svoju priču na iskren i autentičan način.
Postoji jedna specifična vrsta toksičnosti, možda i najgora: ona koja ne liči na toksičnost.

Svaka nova generacija na tržištu rada dobija svoju etiketu. Bumeri su izjednačavali rad i sagorevanje, milenijalci su počeli da se bune…

HR trendovi definitivno imaju loš PR. To je delom i zasluženo, jer pričamo o industriji koja je svetu podarila motivacione postere…

Zamisli da ti neko kaže: „Neću danas dolaziti na posao, previše sam anksiozan da bih mogao išta pametno da uradim.

Kad se govori o sagorevanju na poslu, većina odmah pomisli na preopterećenost, previše mejlova, previše sastanaka, premalo vremena za oporavak.

Postoji jedna specifična vrsta toksičnosti, možda i najgora: ona koja ne liči na toksičnost.

U mnogim firmama, kada se pomene odgovornost, pogledi se brzo usmere nagore – ka rukovodiocu, vlasniku, direktoru.

Zamisli da neko analizira tvoj kalendar poslednjih 30 dana, bez da zna išta o tvom poslu.

Ako vodiš mali ili srednji biznis, verovatno si često pod pritiskom da „vidiš rezultate”. Da znaš ko je šta uradio.

Pitanje koje možda ne postavljamo naglas, ali ga svi osećamo kad vidimo da se donose sulude odluke, ignorišu očigledni problemi, forsiraju…
