Radimo li previše onoga što se vidi, a premalo onoga što stvarno pravi razliku?
Ako vodiš mali ili srednji biznis, verovatno si često pod pritiskom da „vidiš rezultate”. Da znaš ko je šta uradio.


Psihološkinja i konsultantkinja
Rado koristi supermoći psihologije i više od 10 godina radi sa različitim biznisima — od malih preduzetnika do gigantskih korporacija.
Zalaže se za pragmatičnost, zdrav razum i dobre namere.
Veruje da priče (p)okreću sve(t) i zato pomaže ljudima i njihovim brendovima da pronađu svoj glas i žive svoju priču na iskren i autentičan način.
Ako vodiš mali ili srednji biznis, verovatno si često pod pritiskom da „vidiš rezultate”. Da znaš ko je šta uradio.

Pitanje koje možda ne postavljamo naglas, ali ga svi osećamo kad vidimo da se donose sulude odluke, ignorišu očigledni problemi, forsiraju…

Dugo nam je ponavljano da moramo da „pravimo razliku“ između profesionalnog i privatnog. Da kod kuće ostavimo osećanja, stavove, haos od jutros…

Kada čujemo reč „regulacija“ u kontekstu emocija, većina ljudi pomisli na „kontrolu“. Kao da je cilj da se emocije zauzdaju, potisnu ili eliminišu.

Autentičnost je danas postala marketinška reč. Svi je žele, svi je promovišu, svi tvrde da su autentični. Na Linkedlnu, Instagramu, u oglasima za posao, u brend komunikaciji. Sve je authentic.

Ako vodiš mali ili srednji biznis, verovatno si često pod pritiskom da „vidiš rezultate”. Da znaš ko je šta uradio.

U većini firmi, kad predložiš: „Idi kod HR-a“, ljudi se baš ne ozare. U najboljem slučaju, slegnu ramenima. U gorem, naprave facu koja znači: „Jao, šta sam sad zabrljala?“

Toksičnost u organizaciji ne nastaje, što se kaže, preko noći. Ne desi se odjednom. Ne piše nigde na tabli. Ne nosi etiketu.

Dugo već vlada verovanje u marketinškom svetu da, ako napišeš dovoljno dobar tekst, prodaćeš sve. Ako „pogodiš emociju“, ako napraviš „killer hook”…

Niko ne voli da greši. Greške, realno gledano, nisu prijatne. Nekad nas zabole, nekad nas posrame, nekad koštaju.
