Emocionalna regulacija o kojoj se retko priča
Kada čujemo izraz „emocionalna regulacija“, većina nas pomisli na to da neko ne viče, ne plače u javnosti ili ne pravi dramu na sastanku.


Psihološkinja i konsultantkinja
Rado koristi supermoći psihologije i više od 10 godina radi sa različitim biznisima — od malih preduzetnika do gigantskih korporacija.
Zalaže se za pragmatičnost, zdrav razum i dobre namere.
Veruje da priče (p)okreću sve(t) i zato pomaže ljudima i njihovim brendovima da pronađu svoj glas i žive svoju priču na iskren i autentičan način.
Kada čujemo izraz „emocionalna regulacija“, većina nas pomisli na to da neko ne viče, ne plače u javnosti ili ne pravi dramu na sastanku.

U mnogim firmama, kada se pomene odgovornost, pogledi se brzo usmere nagore – ka rukovodiocu, vlasniku, direktoru.

Zamisli da neko analizira tvoj kalendar poslednjih 30 dana, bez da zna išta o tvom poslu.

Ako vodiš mali ili srednji biznis, verovatno si često pod pritiskom da „vidiš rezultate”. Da znaš ko je šta uradio.

Pitanje koje možda ne postavljamo naglas, ali ga svi osećamo kad vidimo da se donose sulude odluke, ignorišu očigledni problemi, forsiraju…

Kada čujemo izraz „emocionalna regulacija“, većina nas pomisli na to da neko ne viče, ne plače u javnosti ili ne pravi dramu na sastanku.

Kada čujemo reč „regulacija“ u kontekstu emocija, većina ljudi pomisli na „kontrolu“. Kao da je cilj da se emocije zauzdaju, potisnu ili eliminišu.

Autentičnost je danas postala marketinška reč. Svi je žele, svi je promovišu, svi tvrde da su autentični. Na Linkedlnu, Instagramu, u oglasima za posao, u brend komunikaciji. Sve je authentic.

Svi znamo rečenicu: „Ja ne radim to zbog priznanja.“ I u njoj najčešće ima istine – ljudi zaista često rade dobre stvari zato što veruju u njih; zato što su profesionalni i posvećeni; savest im ne da drugačije.

U većini firmi, kad predložiš: „Idi kod HR-a“, ljudi se baš ne ozare. U najboljem slučaju, slegnu ramenima. U gorem, naprave facu koja znači: „Jao, šta sam sad zabrljala?“
