Stoni fudbal i pivo petkom ne zadržavaju ljude
Postoji jedna scena koja se ponavlja u ogromnom broju organizacija koje odluče da „poboljšaju kulturu“.


Psihološkinja i konsultantkinja
Rado koristi supermoći psihologije i više od 10 godina radi sa različitim biznisima — od malih preduzetnika do gigantskih korporacija.
Zalaže se za pragmatičnost, zdrav razum i dobre namere.
Veruje da priče (p)okreću sve(t) i zato pomaže ljudima i njihovim brendovima da pronađu svoj glas i žive svoju priču na iskren i autentičan način.
Postoji jedna scena koja se ponavlja u ogromnom broju organizacija koje odluče da „poboljšaju kulturu“.

Postoji jedna specifična vrsta toksičnosti, možda i najgora: ona koja ne liči na toksičnost.

Svaka nova generacija na tržištu rada dobija svoju etiketu. Bumeri su izjednačavali rad i sagorevanje, milenijalci su počeli da se bune…

HR trendovi definitivno imaju loš PR. To je delom i zasluženo, jer pričamo o industriji koja je svetu podarila motivacione postere…

Zamisli da ti neko kaže: „Neću danas dolaziti na posao, previše sam anksiozan da bih mogao išta pametno da uradim.

Postoji jedna scena koja se ponavlja u ogromnom broju organizacija koje odluče da „poboljšaju kulturu“.

Kada čujemo izraz „emocionalna regulacija“, većina nas pomisli na to da neko ne viče, ne plače u javnosti ili ne pravi dramu na sastanku.

U mnogim firmama, kada se pomene odgovornost, pogledi se brzo usmere nagore – ka rukovodiocu, vlasniku, direktoru.

Zamisli da neko analizira tvoj kalendar poslednjih 30 dana, bez da zna išta o tvom poslu.

Ako vodiš mali ili srednji biznis, verovatno si često pod pritiskom da „vidiš rezultate”. Da znaš ko je šta uradio.
