Boreout sindrom: Kad je posao dosadan
Kad se govori o sagorevanju na poslu, većina odmah pomisli na preopterećenost, previše mejlova, previše sastanaka, premalo vremena za oporavak.


Psihološkinja i konsultantkinja
Rado koristi supermoći psihologije i više od 10 godina radi sa različitim biznisima — od malih preduzetnika do gigantskih korporacija.
Zalaže se za pragmatičnost, zdrav razum i dobre namere.
Veruje da priče (p)okreću sve(t) i zato pomaže ljudima i njihovim brendovima da pronađu svoj glas i žive svoju priču na iskren i autentičan način.
Kad se govori o sagorevanju na poslu, većina odmah pomisli na preopterećenost, previše mejlova, previše sastanaka, premalo vremena za oporavak.

Kada čujemo izraz „emocionalna regulacija“, većina nas pomisli na to da neko ne viče, ne plače u javnosti ili ne pravi dramu na sastanku.

U mnogim firmama, kada se pomene odgovornost, pogledi se brzo usmere nagore – ka rukovodiocu, vlasniku, direktoru.

Zamisli da neko analizira tvoj kalendar poslednjih 30 dana, bez da zna išta o tvom poslu.

Ako vodiš mali ili srednji biznis, verovatno si često pod pritiskom da „vidiš rezultate”. Da znaš ko je šta uradio.

Kad se govori o sagorevanju na poslu, većina odmah pomisli na preopterećenost, previše mejlova, previše sastanaka, premalo vremena za oporavak.

Dugo nam je ponavljano da moramo da „pravimo razliku“ između profesionalnog i privatnog. Da kod kuće ostavimo osećanja, stavove, haos od jutros…

Kada čujemo reč „regulacija“ u kontekstu emocija, većina ljudi pomisli na „kontrolu“. Kao da je cilj da se emocije zauzdaju, potisnu ili eliminišu.

Autentičnost je danas postala marketinška reč. Svi je žele, svi je promovišu, svi tvrde da su autentični. Na Linkedlnu, Instagramu, u oglasima za posao, u brend komunikaciji. Sve je authentic.

Svi znamo rečenicu: „Ja ne radim to zbog priznanja.“ I u njoj najčešće ima istine – ljudi zaista često rade dobre stvari zato što veruju u njih; zato što su profesionalni i posvećeni; savest im ne da drugačije.
