Zašto je promena teška (i zašto nije sve tako crno)?
Svaka organizacija koja je ikada pokušala da se promeni naišla je na – zid.


Psihološkinja i konsultantkinja
Rado koristi supermoći psihologije i više od 10 godina radi sa različitim biznisima — od malih preduzetnika do gigantskih korporacija.
Zalaže se za pragmatičnost, zdrav razum i dobre namere.
Veruje da priče (p)okreću sve(t) i zato pomaže ljudima i njihovim brendovima da pronađu svoj glas i žive svoju priču na iskren i autentičan način.
Svaka organizacija koja je ikada pokušala da se promeni naišla je na – zid.

Postoji jedna scena koja se ponavlja u ogromnom broju organizacija koje odluče da „poboljšaju kulturu“.

Postoji jedna specifična vrsta toksičnosti, možda i najgora: ona koja ne liči na toksičnost.

Svaka nova generacija na tržištu rada dobija svoju etiketu. Bumeri su izjednačavali rad i sagorevanje, milenijalci su počeli da se bune…

HR trendovi definitivno imaju loš PR. To je delom i zasluženo, jer pričamo o industriji koja je svetu podarila motivacione postere…

Svaka organizacija koja je ikada pokušala da se promeni naišla je na – zid.

Kad se govori o sagorevanju na poslu, većina odmah pomisli na preopterećenost, previše mejlova, previše sastanaka, premalo vremena za oporavak.

Kada čujemo izraz „emocionalna regulacija“, većina nas pomisli na to da neko ne viče, ne plače u javnosti ili ne pravi dramu na sastanku.

U mnogim firmama, kada se pomene odgovornost, pogledi se brzo usmere nagore – ka rukovodiocu, vlasniku, direktoru.

Zamisli da neko analizira tvoj kalendar poslednjih 30 dana, bez da zna išta o tvom poslu.
