Lična odgovornost nije rezervisana samo za rukovodioce
U mnogim firmama, kada se pomene odgovornost, pogledi se brzo usmere nagore – ka rukovodiocu, vlasniku, direktoru.


Psihološkinja i konsultantkinja
Rado koristi supermoći psihologije i više od 10 godina radi sa različitim biznisima — od malih preduzetnika do gigantskih korporacija.
Zalaže se za pragmatičnost, zdrav razum i dobre namere.
Veruje da priče (p)okreću sve(t) i zato pomaže ljudima i njihovim brendovima da pronađu svoj glas i žive svoju priču na iskren i autentičan način.
U mnogim firmama, kada se pomene odgovornost, pogledi se brzo usmere nagore – ka rukovodiocu, vlasniku, direktoru.

Zamisli da neko analizira tvoj kalendar poslednjih 30 dana, bez da zna išta o tvom poslu.

Ako vodiš mali ili srednji biznis, verovatno si često pod pritiskom da „vidiš rezultate”. Da znaš ko je šta uradio.

Pitanje koje možda ne postavljamo naglas, ali ga svi osećamo kad vidimo da se donose sulude odluke, ignorišu očigledni problemi, forsiraju…

Dugo nam je ponavljano da moramo da „pravimo razliku“ između profesionalnog i privatnog. Da kod kuće ostavimo osećanja, stavove, haos od jutros…

U mnogim firmama, kada se pomene odgovornost, pogledi se brzo usmere nagore – ka rukovodiocu, vlasniku, direktoru.

Autentičnost je danas postala marketinška reč. Svi je žele, svi je promovišu, svi tvrde da su autentični. Na Linkedlnu, Instagramu, u oglasima za posao, u brend komunikaciji. Sve je authentic.

Svi znamo rečenicu: „Ja ne radim to zbog priznanja.“ I u njoj najčešće ima istine – ljudi zaista često rade dobre stvari zato što veruju u njih; zato što su profesionalni i posvećeni; savest im ne da drugačije.

U većini firmi, kad predložiš: „Idi kod HR-a“, ljudi se baš ne ozare. U najboljem slučaju, slegnu ramenima. U gorem, naprave facu koja znači: „Jao, šta sam sad zabrljala?“

Toksičnost u organizaciji ne nastaje, što se kaže, preko noći. Ne desi se odjednom. Ne piše nigde na tabli. Ne nosi etiketu.
