Kako je jedan „mali pas“ emigrirao u jelovnike širom Amerike
Šta je zajedničko bejzbolu, uličnim tezgama i jazavičarima? Amerikanci bi rekli da ih sva tri asociraju na vruće kobasice ušuškane u mekane, bele zemičke.


Pisac i pripovedač
Marta je prvo htela da bude učiteljica. Pa da svira violinu. Pa da trenira karate, piše pesme, uči jezike i slika. Onda je htela da fotka, svira gitaru, upiše muzičku školu, čita psihologiju i da bude slobodni umetnik. (Štagod to značilo u glavi jedne dvanaestogodišnjakinje.) Pa je ponovo učila jezike, išla na t’ai chi i pevala, studirala kompoziciju pa muzičku pedagogiju, trenirala ninjutsu, još malo pisala i čitala psihologiju. Htela je da bude i radijski voditelj, da čačka po muzičkim softverima, čitala je istočnjačke filozofije i grčke mitologije…
Logično, u međuvremenu se odlučila za pisanje.
Pre mnogo godina je rekla da ne može da zamisli da ceo život radi jednu stvar.
Danas je još uvek loži psihologija, u poslednje vreme i neuronauke. I kada ljudi postaju prava verzija sebe ako je nekom stalo i ako ih razume.
Šta je zajedničko bejzbolu, uličnim tezgama i jazavičarima? Amerikanci bi rekli da ih sva tri asociraju na vruće kobasice ušuškane u mekane, bele zemičke.

Ako ste još „mali“, a naumili ste da se probijete kroz ogromno (i ponekad zatrpano) polje interneta, onda ste sigurno čuli savet „a da probaš sa plaćenim reklamiranjem?“.

Kada je 1965. godine dizajnirao plastičnu kesu, švedski inženjer Sten Gustaf Tulin je mislio da napravio nešto uistinu korisno.

Kada vrag odnese šalu, valja da se zastane i vrati par koraka unazad.

Kada ste poslednji put kupili nešto za 599 dinara i pomislili: „Ha, psihološki trik prefriganih prodavaca!“?

„Triput meri, jednom seci“, veli narodna umotvorina. Da u njoj nema istine, verovatno nam ne bi ostala urezana u predanjima i u kolektivnoj svesti.

Delovalo je pomalo kao paradoks – najpre su mudre i kreativne glave u marketingu provele godine i decenije u istraživanjima…

Kokoške možda ne izgledaju suviše inteligentno, ali imaju jednu interesantnu prednost. Nećete pronaći baš mnogo životinja sa toliko fleksibilnim vratom…

Nije to bez razloga velika mana korporativnog sveta. Stalno neka trka: ko će bolje, ko će brže. I onda, da biste poterali tim da ispuni te brže-bolje kriterijume…

Šta sve jedan brend može da učini za tridesetak sekundi?
