Da li je vaše radno okruženje socijalno inteligentno?
Kada je emocionalna inteligencija krenula da nam osvaja vokabulare, odjednom je počela da se čuje svuda.

Pisac i pripovedač
Marta je prvo htela da bude učiteljica. Pa da svira violinu. Pa da trenira karate, piše pesme, uči jezike i slika. Onda je htela da fotka, svira gitaru, upiše muzičku školu, čita psihologiju i da bude slobodni umetnik. (Štagod to značilo u glavi jedne dvanaestogodišnjakinje.) Pa je ponovo učila jezike, išla na t’ai chi i pevala, studirala kompoziciju pa muzičku pedagogiju, trenirala ninjutsu, još malo pisala i čitala psihologiju. Htela je da bude i radijski voditelj, da čačka po muzičkim softverima, čitala je istočnjačke filozofije i grčke mitologije…
Logično, u međuvremenu se odlučila za pisanje.
Pre mnogo godina je rekla da ne može da zamisli da ceo život radi jednu stvar.
Danas je još uvek loži psihologija, u poslednje vreme i neuronauke. I kada ljudi postaju prava verzija sebe ako je nekom stalo i ako ih razume.
Kada je emocionalna inteligencija krenula da nam osvaja vokabulare, odjednom je počela da se čuje svuda.
Znate ono kad završavate kesicu čipsa, pa morate da izburgijate sve one mrvičice koje su nekada bile čips, a sad su samo… Mrvice?
Kada su osnovali fabriku guma, braća Eduar i Andre Mišlen su, činilo se, potrefili savršenu preduzetničku nišu.
Rad sa ljudima je divan. Ako imate malo sreće i malo više komunikativnih veština, tim sa kojim radite je ništa manje do idealan.
Kada je emocionalna inteligencija krenula da nam osvaja vokabulare, odjednom je počela da se čuje svuda.
„Ustanem oko 7, pristavim kafu, malo se razvlačim po kući… Svratim na društvene mreže… Uglavnom, nisam toliko produktivan kao što ljudi možda misle“, reče Džef Bezos prošle godine. I ostade živ.
Ima tome sada već 20 i više godina, a surfovanje internetom je bilo kudikamo manje naporno. Nije baš svako mogao da ima svoj sajt. Bilo je nemoguće zamisliti da vas ljudi zasipaju reel-ovima.
Ako skoknete do prodavnice da popazarite jogurt, mleko i par litara soka, možda ćete se nategliti, ali verovatno nećete završiti sa iščašenim ramenom.
Ako ste gledali film o Stivu Džobsu (onaj prvi, malo „romantizovaniji“ od svog sledbenika iz 2015.), niste mogli da propustite blještavu, otvarajuću scenu.