Gde je i šta radi zdrav razum?
Pitanje koje možda ne postavljamo naglas, ali ga svi osećamo kad vidimo da se donose sulude odluke, ignorišu očigledni problemi, forsiraju…
Pitanje koje možda ne postavljamo naglas, ali ga svi osećamo kad vidimo da se donose sulude odluke, ignorišu očigledni problemi, forsiraju…
Dugo nam je ponavljano da moramo da „pravimo razliku“ između profesionalnog i privatnog. Da kod kuće ostavimo osećanja, stavove, haos od jutros…
Kada čujemo reč „regulacija“ u kontekstu emocija, većina ljudi pomisli na „kontrolu“. Kao da je cilj da se emocije zauzdaju, potisnu ili eliminišu.
Autentičnost je danas postala marketinška reč. Svi je žele, svi je promovišu, svi tvrde da su autentični. Na Linkedlnu, Instagramu, u oglasima za posao, u brend komunikaciji. Sve je authentic.
Svi znamo rečenicu: „Ja ne radim to zbog priznanja.“ I u njoj najčešće ima istine – ljudi zaista često rade dobre stvari zato što veruju u njih; zato što su profesionalni i posvećeni; savest im ne da drugačije.
U većini firmi, kad predložiš: „Idi kod HR-a“, ljudi se baš ne ozare. U najboljem slučaju, slegnu ramenima. U gorem, naprave facu koja znači: „Jao, šta sam sad zabrljala?“
Toksičnost u organizaciji ne nastaje, što se kaže, preko noći. Ne desi se odjednom. Ne piše nigde na tabli. Ne nosi etiketu.
Dugo već vlada verovanje u marketinškom svetu da, ako napišeš dovoljno dobar tekst, prodaćeš sve. Ako „pogodiš emociju“, ako napraviš „killer hook”…
Niko ne voli da greši. Greške, realno gledano, nisu prijatne. Nekad nas zabole, nekad nas posrame, nekad koštaju.
Na prvu loptu, svi se slažemo: Sloboda izražavanja mišljenja je važna. I treba da postoji u svakom zdravom timu. Ljudi treba da mogu da govore kada nešto ne štima…
Svaki brend ima svoj glas. Ali, ne svaki zna da prilagođava svoj ton komunikaciji. To je jedan od mnogobrojnih grmova u kom leže još mnogobrojniji zečevi…
Zvuči kao buzzword, ali nije. Igra, kada se pametno koristi, ima ogroman potencijal – ne da umanji značaj nečega, već da ga učini prisutnijim.
Ko o čemu, ljudi o ciljevima. Kako da ih postavimo, kako da ih merimo, koje KPI-jeve da pratimo, kojim putem da dođemo do većeg broja pratilaca, klijenata, saradnji. I sve je to u redu.
Jedan od najčešćih komentara koje čujem od mojih klijenata koji su vlasnika malih i srednjih firmi glasi: „Sve moraš da im nacrtaš.“ Ili: „Ne razmišljaju unapred. Ne preuzimaju inicijativu. Samo čekaju zadatke.“
Da mi je dinar za svaki put kad sam čula da neko ima problem sa davanjem fidbeka, danas bih imala… pa, puno dinara.
Svi je prizivaju, malo ko je stvarno živi. Autentičnost je danas postala gotovo kao marketinški termin – često upotrebljavan, ali još češće pogrešno shvaćen.