Priče lidera

Haptic Synaptic:
Moramo zainteresovati devojčice za tehnologiju

Zoja Kukić i Dragana Perić Petruševski su dve žene sa ogromnim iskustvom u IT industriji. Zoja je suosnivačica Startita, učestvovala je u pokretanju Inicijative Digitalna Srbija i radi kao konsultant, dok je Dragana više od decenije radila kao mrežni inženjer u IT industriji.

haptic synaptic 01

Danas ove dve dame, kroz svoju firmu Haptic Synaptic, ulažu velike napore kako bi osnažile devojčice da se uključe u IT sferu, a osmislile su i posebne setove za devojčice, sa ciljem da im na zabavan i njima blizak način predstave elektroniku, podstaknu njihovo algoritamsko razmišljanje i ljubav prema ovoj industriji.

Kako je započelo vaše angažovanje na pružanju podrške ženama i devojčicama da se lakše upuste u tehnološke vode i IT sferu?

Zoja: U priču o ženama u IT-ju sam ušla prilično rano u svojoj karijeri bez prethodnog plana. Naime, iako sam imala relativno malo iskustva, često su me zvali na događaje sa ovom tematikom, tako da sam se vremenom sve više informisala i postala veoma angažovana oko te teme, nastojeći da budem podrška drugim ženama u IT industriji.

Dragana: Radila sam 15 godina u IT industriji kao mrežni inženjer, ali je u jednom trenutku taj vid posla prestao da me profesionalno ispunjava. Shvatila sam da je vreme da istražim svoja različita interesovanja i okušam se na drugim poljima. Tako sam odlučila da dam otkaz, samo sa željom da radim nešto što meni u tom trenutku ima više smisla i što mi se čini važnim.

Kao majka dvoje dece, osećala sam i snažnu potrebu da jednim delom svog delovanja doprinesem da bar neki mali deo sveta postane bolje mesto za njih. Smatram da se deci danas nudi previše opcija i aktivnosti, a da nam sve to vreme promiču suštinski važne stvari.

U to vreme Zoja je, shvatajući da devojčice nemaju iste mogućnosti kao dečaci, kada je u pitanju upoznavanje sa tehnologijom i mogućnostima da se tom oblašću bave u životu, već pokrenula Haptic Synaptic i prvo sam se pridružila kao podrška, a onda i kao suosnivačica.

haptic synaptic 02

Odakle se rodila ideja o nastanku Haptic Synaptic?

Zoja: U svom 7. mesecu trudnoće upoznala sam Irenu Stolić, tada studentkinju ETF-a, koja je napravila jednog robota koji plete narukvice. Sam robot nastao je iz Ireninog problema što, tokom svog obrazovanja, nije pravila stvari koje su je zanimale, pa je odlučila da kreira nešto što je njoj interesantno.

U razgovoru sa njom doživela sam a-ha momenat i shvatila da mi u IT industriji stalno jurimo svoj rep, jer mi žene, odnosno devojčice često gube interesovanje za tehnologiju jako rano. Kako istraživanja pokazuju, to se dešava već od šeste godine života. I tad sam uvidela da je deo razloga za to i što ne postoji raznolikost u tehnološkom obrazovanju između devojčica i dečaka. Na primer, kada guglate „tech toys for girls“, nećete dobiti ništa – dobićete tech toys koja su dominantno neka vozila i plave boje. Jednostavno, jasno komuniciraju da im ciljna grupa nisu devojčice.

Danas, kada tehnologija oblikuje svaki segment našeg života, prilično je lako, bilo čemu, dodati tu elektronsku komponentu. Isto to važi i za igračke i sadržaje kroz koje se deca upoznaju sa svetom IT-a.

Tako sam počela da se bavim time kako možemo da osvetlimo ceo taj problem.

haptic synaptic 03

Od čega ste počeli?

Zoja: Krenule smo od newslettera GirlsLoveTech za roditelje devojčica, koji je trebalo da im pomogne da malo dugačije oboje svet tehnologije. Tu smo im slali preporuke filmova, knjiga, raznih projekata koje mogu da rade, igračaka… Sve ono što je malo drugačije od standardne ponude i za šta je potrebno više vremena provesti u traženju.

U saradnji sa Irenom smo i unapređivali njenog robota sa idejom da ga približimo svetu. U početku smo ga izlagali na različitim događajima i to je ono što nas je najviše inspirisalo, jer su reakcije bile takve da su se devojčice prosto lepile za njega i vrlo brzo su skontale koncept, koji motori tu idu i algoritamski princip iza njega.

Oktobra prošle godine smo bili na Maker Faire u Rimu, sa prototipom tog robota i to je bio trenutak kada smo najviše osvestili koliko taj problem postoji i koliko se niko njime ne bavi, jer su svi roboti bili automobili, vitezovi koji se bore, a jedino na šta smo naišli da je kao za devojčice bila je roze formula.

Dragana: Dešavalo se da nam dolaze roditelji na štand i da nam se zahvaljuju, jer su ćerke koje su dovodili odmah nakon ulaska na sajam tražile da odu sa istog, jer ih ništa nije zanimalo, a naš štand je bio izuzetak.

Tada smo počeli da razmišljamo šta je to što možemo još da uradimo, pored newslettera. Za robota je jednostavno bilo potrebno još mnogo sredstava da bi bio spreman za tržište i tako je došla ideja da kreiramo male mesečne projekte koji, kao paketić u kome se nalaze sve potrebne komponente i uputstva, dolaze roditeljima na adresu, tako da mogu da provode kvalitetno vreme sa svojim ćerkama i da se devojčice počnu da se, na jedan nenametljiv način, upoznaju sa svetom elektronike. Na taj način roditeljima štedimo vreme i pružamo im kvalitetan sadržaj koji ne zahteva od njih ni mnogo vremena niti mnogo novca.

Zoja: Ti projekti su osmišljeni za devojčice od 6-11 godina, što je period kada kreću da se se upoznaju sa elektronikom. U prvom projektu uče šta je električno kolo, u drugom dobijaju prvi motor sa kojim će nešto raditi… Tako da, kada dođu do komplikovanijih projekata kojima će se baviti u školi, one će već imati dobro predznanje i, uprkos tome što im takvi projekti možda neće biti bliski, lakše će se sa njima izboriti i imati samopouzdanje da se bez straha upuste u rad na njima.

Sami setovi su namenjeni početnicima i ne traže ni prethodno znanje roditelja. Dobijaju detaljno uputstvo, koje kako nam prenose roditelji, uglavnom deca sama i čitaju. Pokrivaju različite oblasti, algoritamsko razmišljanje, električna kola, elektro-motore, praviće svetleći nakit… I ono što smatramo da je važno jeste da su svi screen-free, jer mislimo da deca već sada previše gledaju u ekrane.

Dragana: Poenta je da devojčice budu upoznate sa tim stvarima. Ne pokušavamo da napravimo programerku od svake devojčice. To je neka osnovna elektronika i stvari kojih se devojčice možda malo plaše i smatraju da je to više za dečake. Želimo da razbijemo tu barijeru i da omogućimo devojčicama da imaju istu polaznu tačku kao i dečaci.

haptic synaptic 04

U prethodnih desetak godina postoji mnogo školica, radionica i sličnih stvari koje za cilj imaju da privuku decu i približe im tehnologiju. Većina njih je napravila program koji je takav da deca već prvog-drugog časa naprave nešto što povežu na bateriju i dobiju, na primer, robota koji skače, što je prava magija za dete od pet godina. Međutim, način na koji se stvari dalje razvijaju je takav da velika većina devojčica, nažalost, gubi interesovanje za ove stvari već u osnovnoj školi.

Zoja: Komunicirali smo sa ljudima koji držate školice programiranja za decu i od njih smo dobili informaciju da dečaci čine 80-90 odsto polaznika. Većina stvari koje se tu uče i projekata na kojima se radi su automobili ili neki karakteri koji se bore ako se radi o pravljenju video-igre. Dakle, u pitanju su stvari koje su interesantnije dečacima negoli devojčicama.

To nije problem samo kod nas već i u svetu. Jedna danska škola programiranja za decu je napravila i javno objavila rezultate, jer su oni imali baš taj problem – većina deca koje upisuju su dečaci, a čak i kada im se upišu devojčice, obično se dešava da odustaju već sledeće godine.

Zato su počeli da istražuju šta mogu da promene i ono što se pokazalo da ima efekta jeste promena resursa i tema koje se nalaze na samom kurikulumu. Recimo, ako je u pitanju neki hardver, umesto da se nešto šrafi, devojčicama je mnogo zanimljivije da se to lepi ili šije. Slično je i kada su u pitanju teme koje se koriste ako se prave video-igre. Suština je da se prolazi kroz iste elemente, ali sa malom promenom u pristupu sve je daleko privlačnije devojčicama.

Takođe, pokazalo se da je veoma veliki faktor za devojčice i to da li će biti same u grupi ili ne. Znači, da li je to sadržaj koji je promovisan kao da je samo za devojčice ili je promovisan da je za sve. Mnogo se više devojčica prijavljuje i nastavlja dalje ako je to samo za devojčice. Jedno od tumačenja je to zato što one imaju strah da će biti jedine devojčice u grupi, a dodala bih da je ovakav način promovisanja devojčicama ujedno i garancija da će sadržaj njima biti prijemčiviji.

Recimo, sarađivali smo sa IRIDA organizacijom. Oni su formirali nekoliko grupa devojčica iz Odžaka kako bi ih pripremili za takmičenje u programiranju. Napravili su grupu sastavljenu samo od devojčica, a na tim takmičenjima su obično grupe koje čine samo dečaci ili mešovite grupe u kojima su devojčice u manjini.

Interesantno je da je način na koji je ta grupa devojčica usvajala znanje i ponašala se, zapravo, bila delimično drugačija od svih drugih. Recimo, jedna od stvari je bila da su devojčice imale potrebu da ukrase tog svog robota kojeg su pravili. Nije im bilo dovoljno što su ga one napravile i što on radi, nego su želele i da mu dodaju neku ličnost, specifičan pojavni oblik.

Njihovi predavači su povukli paralelu da postoji mogućnost da, zapravo, i devojčice u mešovitim grupama isto to žele, samo im je teško da to kažu kada su okružene dečacima koji možda za to nemaju potrebu.

Dragana: Istraživanje iz Danske koje je Zoja pomenula je stvarno mnogo toga osvetlilo. Ispostavlja se da, kada se napravi grupa samo od devojčica, ta grupa je od onih koje se najčešće vraćaju nazad.

Taj benefit grupe sam iskusila i na sopstvenoj koži. Na primer, CISCO je još pre nego što ću se zaposliti u svojoj prvoj firmi organizovao višemesečnu CCNA obuku samo za žene koje su na početku svoje karijere. Meni je to okruženje izuzetno prijalo, atmosfera je bila sjajna, a opet mislim da je svaka žena mnogo naučila. Radiš na malo drugačiji način, i nije ti glupo ni da pitaš ni da uradiš nešto, niti da izložiš svoje mišljenje I ideje. Mislim da je isto i sa tim devojčicama.

Ovde bih volela da dodam da, kada sam ušla u priču sa Haptic Synaptic, prvi put sam čula i za termin stereotype threat iliti pretnja stereotipa. To je situacija u kojoj pojedinac brine da bi mogao da pokaže da su tačni stereotipi koji su opšte prihvaćeni o grupi kojoj pripada. Tada sam shvatila šta je ono što žene i devojčice u IT-ju često koči. Iako sam imala sreće da tokom godina radim sa sjajnim kolegama i nikada nisam osetila da neko od njih misli da meni tu nije mesto, to je nešto što podsvesno svi nosimo.

Žene često još pre odabira karijere upiju taj narativ o poslovima koji nisu za njih: iz okoline, od nastavnika, rođaka, sa TV-a. I onda se i ne ističu iz straha od greške koja bi potvrdila da su ti stereotipi tačni. Dakle, nekada ću i prećutati ili neću uraditi nešto što mislim ili znam, pošto nisam baš 100% sigurna da sam u pravu. Jer, šta ako pogrešim? Da li time samo potvrđujem da su predrasude, u stvari, istina?

Ta promena narativa i želja da se svaka devojčica i žena osete komforno u vezi sa tech poslovima, to je pravi razlog zbog kog se ovim i bavimo.

Takođe, ne možemo da poričemo da postoji razlika između dečaka i devojčica, posebno u načinu igre – da li je to nešto što je biološki urođeno ili nametnutno od strane društva, nisam sigurna – ali na toj razlici treba videti kako da se u tu igru devojčica ubaci malo tehnologije i elektronike tako da im to postane blisko.

haptic synaptic 05

Dakle, razlika u načinu odgajanja dečaka i devojčica ima dalekosežne posledice, kada je u pitanju kasnije interesovanje „nežnijeg“ pola za elektroniku?

Zoja: Rađeno je više istraživanja na nivou Zapadne Evrope pokazalo je da devojčice već od šeste godine misle da članovi njihovog pola, da druge devojke, žene, devojčice, nisu veoma pametne. To je zastrašujuće. Tako rano devojčice u glavi imaju usađeno da je ženski pol manje pametan od muškog iako se, merenjem IQ, pokazalo da to nije tačno.

Kako je dalje praćeno, postoji mnogo podataka koji pokazuju, kada se određene profesije ili određene kompanije pozicioniraju tako da su one za izuzetno pametne i tu genijalnost stavljaju u prvi plan, da se žene tu ne prepoznaju.

Na primer, žene se manje prijavljaju na oglase u tim kompanijama ili manje upisuju takve fakultete gde postoji to društveno očekivanje da za to mora da se bude veoma, veoma pametan. Delom je to zato što misle da nisu veoma veoma pametne, a delom moguće i zato što, kako je istraživanje pokazalo, zapravo ih nastavnici, roditelji i drugi ne postiču na takve neke stvari.

Recimo, devojke često dobijaju „savete“ tipa: „Ma bolje upiši nešto lakše, život će ti biti i dovoljno težak“, i to čak ne iz loše namere. To su inputi koje dobijaju devojke, ne dobijaju momci.

Za društvo u celini će biti bolje ako mi prestanemo da pravimo taj veliki jaz.

haptic synaptic 06

Dragana: Interesantno je da, iako misle da su dečaci pametniji, devojčice imaju bolje ocene u školi. Takođe, postoji ta inicijativa „nacrtaj naučnika“ kako bi se videlo na koji način deca razmišljaju. I sva deca obično crtaju muškarca kao naučnika. Mislim da tu ima udela i to što devojčice nisu nekako previše učene da budu samopouzdane i da istupaju.

Devojčice uče da budu lepo vaspitane, dobre u školi, da to sve bude savršeno, dok se dečacima nekako više toleriše da budu hrabri, da kažu svoje mišljenje, pa čak i da pogreše, ali da budu svoji.

Baš je Ivan Ćosić u svom podcast sa Zojom nedavno dao dobar primer. On ima blizance, sina i ćerku i kada ih pita koliko je 8+5, ćerka razmišlja, a sin lupa brojeve dok ne dođe do 13. Prosto, ona želi da da tačan odgovor, a on želi da kaže svoje.

Zoja: Pre dve godine sam učestvovala u jednom istraživanju koji je radio UNDP u Srbiji i tada sam imala prilike da intervjuišem preko 30 žena iz IT industrije u Srbiji.

Interesantno je bilo da je gotovo svim tim ženama, tokom školovanja, sve išlo dobro. Omiljeni predmeti su im bili iz svih kombinacija, kao što su, recimo, srpski i matematika, engleski i fizika, geografija i hemija i, zapravo, taj proces odlučivanja šta će upisati je kod njih bio mnogo šira lepeza – u smislu pa da li da upišem Filološki ili da upišem arhitekturu ili da upišem tehnički fakultet… Čak i one koje su se odlučivale za tehnički fakultet i one koje nisu imale su isti taj moment: „Ali, ja nisam genijalna u matematici. Imam petice iz svih predmeta i imam petice iz matematike, ali ja nisam u matematici deset puta bolja nego što sam u svim drugim predmetima.“

Za razliku od njih, dečaci iz njihovih odeljenja koji su se odlučili za tehničke fakultete bili su odlični u matematici i fizici, ali su im ostali predmeti malo škripali. I onda je taj jaz delovao mnogo veće. Oni se nisu mnogo bavili učenjem srpskog i engleskog, nego su se samo bavili onim u čemu su dobri.

haptic synaptic 07

Zahvaljujući popularnoj kulturi, sada postajemo šire svesni kolika je bila uloga žena u najvećim naučnim dostignućima 20. veka. Zašto ih je tada bilo mnogo, ko su one bile i kakve su bile njihove uloge?

Dragana: Za dan Ejde Lavlejs, oktobra 2023, napravile smo e-book koji je devojčicama trebalo da približi život ove žene koja važi za prvog programera. U njeno vreme, pričamo o 1800. i nekoj godini, žene se nisu nešto posebno školovale, ali je nju majka gurala u obrazovanje zato što je ona ćerka lorda Bajrona, umetnika koji je bio u nekom svom svetu, tako da ju je majka usmeravala više ka matematici.

Interesantno je da je Ada svoj prvi algoritam napravila tako što je povezala svoje bavljenje tkanjem sa time kako možemo napraviti neke paterne koji se mogu proširiti na programiranje i zadatke koje kompjuteri treba da obave.

Da se ona nije bavila tim poslom koji je bio tipičan za žene, možda ne bi došla do zaključaka do kojih je došla.

Zoja: Možda baš zato niko drugi nije došao do tih zaključaka i napravio prvi algoritam, već je to uradila jedna žena. Upravo taj momenat spajanja drugačih perspektiva, drugačih iskustava i zašto je on važan, pogotovo u tehnologiji koja sada menja ceo naš svet i ima uticaj na sve što radimo.

S druge strane, ako gledamo do 80-ih godina prošlog veka, rapidno je rastao broj žena koje su upisivale tadašnji novi smer softversko programiranje, softversko inženjerstvo, computer science, kako se gde zvao. Recimo, u Americi do sredine 80-ih godina, zapravo, više žena je upisivalo računarstvo i informatika nego što je upisivalo o medicinu – oko 35%. Od sredine 80-ih u svim drugim oblastima nastavlja da raste procenat žena, samo se u računarstvu i informatici dešava drastičan pad, gde za manje od 5 godina dolazi do toga da samo 15% žena to upisuje.

haptic synaptic 08

Šta se, zapravo, desilo? Sve se podudarilo sa pojavom prvih računara koji su počeli da dolaze u naše domove, a njihov marketing je bio okrenut ka muškarcima, a ako su se obraćali deci, uključivali su dominantno dečake. Dakle, ta marketinška poruka je ženama govorila da računarstvo nije za njih. I to se samo nastavilo – kako je vreme prolazilo, roditelji su računare kupovali češće sinovima negoli ćerkama. Onda se dogodilo da, kada su fakultete počele da upisuju naredne generacije, devojčice su smatrale da nemaju dovoljno znanja, jer nisu imale iskustva u radu sa računarima. I tu smo se mi zakucali i dan-danas.

Ako gledamo u poslednjih 15-ak godina, mi vidimo rast, ali je stvarno izuzetno spor. U Srbiji malo brži nego u drugim zemljama sveta i mislim da je to zbog dva razloga. Jedan je taj da u našem društvu stvarno nije bilo retko imati ženu-inženjerku. To nije bio toliki tabu kao, na primer, u Zapadnoj Evropi. S druge strane, deo razloga zašto sada imamo mnogo više studentkinja ETF-a (oko 30%), mislim da dolazi iz toga što su devojčice dobri đaci i da roditelji dosta utiču na odluku šta se upisuje, a čitava ta komunikacija unutar društva o IT-ju kao perspektivnom zanimanju je dodatno okrenula taj tas na vagi prilikom odlučivanja.

Opet je interesantno da, kada pričamo sa vodećim IT poslodavcima u Srbiji, oni i dalje pričaju da se znatno mali broj tih žena, zapravo, prijavljuje kod njih na poslove, pogotovo na inženjerske pozicije. Dakle, devojke čak i kada završe tehničke fakultete i dalje se retko prijavljuju kod vodećih, najperspektivnijih poslodavaca.

haptic synaptic 09

Ono što se desilo u prethodnoj deceniji jeste da IT firme više nisu samo IT firme. Ako hoćete da razvijate nešto, vama je potrebna multidisciplinarnost, potrebni su vam ljudi iz društvenih nauka, pa se samim timi proširio i spektar ljudi koje zapošljavaju. Čini se da u segmentu HR, recimo, sada ima mnogo više žena i da su project manageri i product owneri obično žene?

Zoja: Interesantno je da u tim neformalnim timovima programera često žena preuzima prve organizacione poslove, čak i pre nego što postoji zvaničan team lead ili project manager. To smanjuje njen broj programerskih sati tokom nedelje, ali mislim da je dugoročno to dobra stvar za žene.

Zašto? Zato što neko ko ima jak inženjerski background sada prelaskom na tu product management rolu, zapravo, stiče menadžerske sposobnosti i dobija razumevanje biznisa i samih korisnika. Za, na primer, 10 godina to žene može da dovede u bolju poziciju, kada pričamo o tome ko može da vodi kompaniju, ko ima iskustva za pokretanje startapa ili nekog novog biznisa.

Mi sada, na nivou IT industrije u Srbiji, imamo veliko opadanje žena po hijerarhijskoj strukturi. Znači, malo njih je u C-level managementu, malo njih je da su među osnivačima biznisa. I mislim da, zapravo, baš ovaj trend može sutra to da preokrene.

haptic synaptic 10

Šta je vaš plan na dalje? Kako je prošao launch i kako je sad plan da se stvar dalje razvija?

Zoja: Mislim da je launch prošlo dobro. Malo smo sad trenutno usporili, jer smo imali nekih izazova oko procesuiranja plaćanja, tako da to sada sređujemo i verujemo da će u narednom talasu kad krene naredni mesec to proći još bolje.

Trenutni fokus nam je to da pružimo najkvalitetniju podršku onima koji su naši rani prihvatioci da bismo kroz to validirali maksimalno ceo koncept, a da onda polako, kada dođemo do toga da kažemo super je ovo i zaista radi, devojčice su zainteresovane i roditeljima je sve dovoljno jednostavno, što jeste feedback koji dobijamo, ali treba to potvrditi na većoj skali. Svakako je ideja da onda malo dodatno širimo ceo pool i idemo van tržišta Srbije.

Dragana: Tek sada kad smo prvi taj set poslali i kad smo ga usnimili da ljudi vide šta dobijaju i to pustili na društvene mreže, počeo je da se prijavljuje veći broj ljudi, jer sada zaista mogu da vide šta je to što će im stići na kućnu adresu i razumeju o čemu mi, zapravo, pričamo.

Zoja: Razmišljale smo šta će nam biti u prvom paketu, šta će nam biti u drugom paketu, kako će to sad izgledati, onda smo krenuli da nadograđujemo sajt… Onda smo, u jednom trenutku, Dragana i ja prelomile: „Hajde da samo lansiramo nesavršen proizvod“. I u tom nekom smislu svakako bih rekla, recimo, da trenutni sajt je daleko od onoga kako taj sajt treba da izgleda, ali da nismo lansirale tada kada smo lansirale, verovatno bi se to još duže razvlačilo.

Prvih nekoliko kupaca su bili ljudi koje znamo i mislim da su te kupovine obavili kako bi podržali tu priču. Ali, ubrzo su počeli da nam dolaze novi ljudi. Imale smo nekoliko IT kompanija koje su nas podržale, tako što su obezbedili popust za svoje zaposlene. Imali smo situaciju da, iz nekog razloga, ti kodovi za popust nisu radili i jedan od kupaca, zaposlen u jednoj od tih kompanija, nas je kontaktirao i rekao nam da mu nije prošao popust, ali da nema veze, jer bi on to kupio i bez popusta.

Mislim da to pokazuje da dobijamo dobre vibracije.

Dragana: Tek kad krenete, shvatite šta sve može da se desi. Mi pakujemo te paketiće i, odjednom neka komponenta koje uvek ima svuda, ne može nigde da se nabavi. I to baš u nezgodnom trenutku. Ali, sve smo uspele da rešimo.

Malo je zastrašujuće, ali sada sve to živi svoj život.

Dopao Vam se tekst?
Podelite ga sa prijateljima!

Autori

Pravnik u pokušaju, novinar i prevodilac po definiciji. Ljubitelj japanske kulture. Ospe se kad pročita nemogu i/ili neznam. Ume da izrecituje (ne tražite da peva ako vam je sluh mio) Barbaru od Žaka Prevera, na francuskom, bez akcenta, koju je nabiflao samo iz njemu znanih razloga.

Više o Aleksandru

Već dvadeset godina se klackam između tehnologije, marketinga i preduzetništva. Savetovao sam najveće globalne brendove kada je digitalni nastup na lokalnom tržištu u pitanju. Danas i dalje savetujem neke globalne, ali i mnoge lokalne kompanije – kako male, tako i velike.

Više o Ivanu

Niz godina se bavi svim oblastima internet marketinga sa naglaskom na kopirajting, SEO i društvene mreže. Svoje iskustvo prenosi kroz predavanja vezana za različite oblasti internet marketinga fokusirajući se na praktičnu stranu koja je osnova uspešnog poslovanja.

Više o Ivanu

Fotograf, videograf i petrolhead. Voli sve što ima točkove, a naročito Mazdu, kao i sve što ima elise, naročito ako ima i kameru. Govori tiho i nosi Nikon sa sobom.

Više o Vojislavu
Da li želite da besplatno dobijate sadržaj sa NašaMreža.rs direktno na Vaš email?