Priče lidera

Vladimir Grbić:
Zadatak olimpijskog šampiona je da to ostane ceo svoj život

Član je Kuće slavnih, osvajač brojnih evropskih i svetskih medalja i trofeja, kako u klupskoj, tako i u reprezentativnoj odbojci, ali besmrtan je postao 1. oktobra 2000. godine, kada se okitio olimpijskim zlatom u Sidneju.

vladimir vanja grbic 01

Po završetku igračke karijere bio je na funkciji prvog potpredsedinka Odbojkaškog saveza Srbije, član je komisije za razvoj svetske odbojke u FIVB i globalni ambasador Specijalne olimpijade. Doktorirao je na Fakultetu sporta i fizičkog vaspitanja Univerziteta u Beogradu.

Kroz svoj odbojkaški kamp, Grbić je danas, sa svojim timom saradnika, u potpunosti posvećen edukaciji i stvaranju novih velikih igrača i dobrih ljudi. Svoju školu odbojke, kako kaže, pokrenuo je iz želje da mladima i odbojci vrati sve ono što su mu pružili ovaj sport i velikani na koje se ugledao još kao klinac.

Koliko dugo postoji kamp i koliko dece je prošlo kroz njega?

Kamp postoji od 2017. godine. Prve dve godine na Zlatiboru, a druge godine nakon osnivanja kampa napravio sam jedan kratak kamp i u Trebinju, gradu Sunca, pa smo se preselili u Soko Banju na tri sezone. Tada nas je uhvatila korona, pa smo morali, po nalogu lokalne samouprave, da prekinemo kamp i onda smo se preselili u Valjevo.

Radili smo i nekoliko zimskih kampova. Prvi je bio u Sloveniji, drugi smo radili kao neki blic na Zlatiboru i ovo nam je treći zimski kamp u Valjevu.

vladimir vanja grbic 02

Od samog početka, prve godine smo na Zlatiboru imali 456 dece i taj broj se konstantno podizao. Najveći broj dece do sada imali smo u Sokobanji – njih 840. Tu govorim o letnjim kampovima koje, u proseku, posećuje negde oko 770-780 mališana, a ove godine na zimskom kampu ove godine imamo 200 dece.

Do sada smo među učesnicima imali smo decu iz 45 zemalja, sa svih kontinenata sveta. Iz Južne Amerike, Severne Amerike, Evrope, Azije, pa čak i iz Afrike i Australije. Cela priča nastala je iz jedne ideje – želeo sam da uzvratim onima od kojih sam ja učio i onima na koje sam se ugledao, a to je prva generacija GIK Banata koja je 1972. osvojila titulu. To su moji Klečani, među kojima su moj pokojni otac, stric i ostali.

Ja sam se na njih gledao i zamišljao kako ću jednoga dana postati kao oni. I zbog njih, naravno, ponajviše zbog oca, želim da vratim svoj našoj deci, tako što ću im pomoći da budu zaljubljeni u ovaj sport, da dele dobro među sobom, da dobiju kvalitet i da, kada su na odbojkaškom terenu, uživaju.

Shodno tome, prvo sam, u periodu od šest godina, počeo da radim odbojku na pesku. Kroz tu školu je prošlo 12.000 klinaca u okviru VIP Beach Mastersa. Nakon toga, nastavio sam sa radom sa decom i pozvao ljude kojima bezrezervno verujem da mi pomognu. Napravili smo program i strukturu tako da radimo analitiku i dijagnostiku koja, pre svega, treba da nam da zdravstveni presek i pregled sposobnosti dece da bi ista mogla da se bave sportom, odnosno da im sport bude igračka za zdravlje.

Radimo ortopedsku analitiku ili dinamičnu posturu, kako bi rekao dr Spasovski, koji je, inače, šef ortopedskog tima. Istovremeno, radimo kompletnu motoriku od antropometrije, specifičnih sportskih testova i opštih testova motorike. Plus radimo kompletnu dinamometriju i body impedance.

vladimir vanja grbic 03

Šta dobijemo time? Dobijemo hardware. Znači, suštinski dobijemo gde su deca u odnosu na svoju generaciju, šta je to što su neki nedostaci i eventualno neke opstrukcije u pokretu ili u mišićnom razvoju.

Ono na šta treba da se obrati pažnja i one vežbice koje bi deca trebalo da rade da bi, pre svega, bila zdrava i da bi mogla da se igraju sa svojom generacijom na najbolji mogući način.

Za one koji imaju ozbiljnije probleme, preporučujemo ozbiljnije vežbe, naravno, i sve ono što ide uz to, jer dobijemo jasnu sliku koja je realna, kao i stvari koje deca treba da rade. Ne ono što se kaže – za sve isto, već radimo individualni program praktično na globalnoj platformi.

Sva deca koja dođu na kamp prvo rade poligon koji je vezan za uzrast, koji je ujedno i zagrevanje, jer s obzirom da se zna da je kod dece od 6 godina, mozak je sazreo 60%, a kod 12-godišnjaka 90%, tako da je najvažnija stvar u tom periodu, zapravo, koordinacija. Zato deca od 8 do 12 godina na poligonu rade najviše na koordinaciji.

vladimir vanja grbic 04

Kako su deca podeljena po generacijama?

Deca od 13 i 14 godina su deca koja su u periodu razvoja kada imaju eksponencijalni rast kostiju. Tada deca mnogo više rastu i izlažu se u velikom broju povreda. Zašto? S obzirom na to da se kosti naglo povećaju, odnosno naglo rastu, mišići se razvuku i nemaju više tu silu da mogu da nose skelet. To automatski znači da će meka tkiva, hrskavica, ligamenti i tetive biti na najvećem udaru.

Zbog toga, za decu tog uzrasta radimo poligon, gde ima jako puno vežbi stabilizacije i jačanja mekog tkiva, odnosno skočnih zglobova, kolena, kukova, kičme, ramena. Na taj način možemo da im pomognemo da se ne povređuju i da mogu da prate program bez većih problema.

Za decu koja su od 15-18 godina i starija, pored prevencije i propriocepcije, radimo i vežbe jačanja koje su, pre svega, pun pokret. Dakle, maksimalna amplituda pokreta, zato što pokret može biti onaj koji leči, jer pun pokret garantuje da neće doći do povrede.

Shodno tome, uzrast dece koja dolaze na kamp je od 8, dok gornje granice nema, ali su to najčešće deca i mladi momci i devojke do 22 godine starosti.

vladimir vanja grbic 05

U svakoj generaciji na kampu ima svih uzrasta polaznika koji su raspoređeni i imaju različite programe. Kako decu grupišete za trening?

Kada nam dođu deca, prvog dana ih popišemo, smestimo u sobe, a zatim ih ortoped pregleda. Do prvog selektivnog treninga ortopedija je u potpunosti završena. Na selektivnim treninzima deca su podeljena po uzrastu i tu, radeći trening koji je sa tematikom različitog uzrasta, možemo da ih svrstamo u različite grupe po sposobnostima i po polu.

Znači, selektivni trening služi da bi se formirale homogene grupe, gde prvi i prevashodni kriterijumi jesu usvojenost odbojkaške tehnike, fizička sposobnost i pol. Na taj način, najčešće u zavisnosti od broja dece, formiramo grupe od 10 do 18 polaznika.

Program po kome rade treneri, koji su specijalisti za određeni uzrast, skladu je sa sposobnostima dece. Plan i program se prilagođava onome što su zahtevi. Znači, ne samo uzrast, već i usvojenost tehnike od strane dece. Ja sam konstantno na treninzima, pratim, kontrolišem, sugerišem, učestvujem da bih zaista oni dobili svoj ono što treba li dobiti.

Ipak, to je, zapravo, samo mali deo onoga što se dešava na kampu. Kako je osmišljen celokupni program, koliko traje i šta su sve sadržaji koji se tu nalaze?

Program na bazi 7 dana na zimskom kampu podrazumeva, pored treninga u sali (zimi, nažalost, nema odbojke na pesku), vežbe u bazenu, kompletnu analitiku i dijagnostiku, ali isto tako i predavanja koja radi Igor Jurić sa Centrom za nestalu i zlostavljanu decu.

Tu su i dermatovenerolozi koji odrade kompletnu analitiku vezano za melanom i ostale promene na koži. Imali smo i stomatologe koji urade pregled dece, a na kraju deci ja održim predavanje na temu straha i motivacije. To im je, nekako, najdraže predavanje od svih, zato što je to, nažalost, ključajući problem sa kojim se susreću svakoga dana. Životno je pitanje i to je nešto što deca osećaju svakoga dana, da li u školi, na treningu ili kod kuće.

Ono na čemu radimo jeste samopouzdanje, odnosno pružanje podrške mališanima. I zbog toga se i vraćaju, zbog toga i vole kamp, jer greške ja preuzimam na sebe i stimulišem ih da probaju da daju sve od sebe, jer to je najbolji način da im ujedno pomognemo i da napredujemo.

vladimir vanja grbic 06

Kažete da se ti problemi, kada se prave greške iz straha, dešavaju u svim aspektima života. Zašto se plašimo?

Naša očekivanja, ili ono što mi očekujemo od sebe – da ćemo biti savršeni, da ćemo uraditi sve ono što se pred nas postavi, da je to sve ne znam ti ja šta – to je, u stvari, ono što stvara prevelika očekivanja i strah da mi to nećemo ostvariti. I onda šta se desi?

Onda mi sami projektujemo virtuelnu budućnost. Znači, budućnost koja nije realna, sa negativnim ishodom stvari. Tada sami sebe uslovljavamo i blokiramo da uopšte i uradimo to što treba da uradimo, jer se plašimo da nećemo biti uspešni.

Nažalost, više je ljudi i ljudskih snova ubio strah nego metak. A greška, njeno veličanstvo greška, najbolji je način da se uči i da se napreduje. Drugačije ne može. Bezgrešan je bio samo jedan.

Ono što je sastavni deo cele ove priče je i druženje među decom, upoznavanje, razmenjivanje različitih kultura. Koliko je deo vaše motivacije to da kamp iznedri one izuzetne, a koliko to da se, zapravo, napravi pozitivna promena u društvu?

Ja ne bih razdvajao te dve stvari. Kad se postavi sistem koji funkcioniše, taj sistem treba da, pre svega, ima za cilj da onih 99,9% koji čine društvo, onih, da kažemo, koji nisu talenti da budu profesionalni sportisti, dobiju pozitivno iskustvo, da im pomogne da pronađu sebe, da im pomogne da se motivišu, da shvate svoju ulogu u timu, da prepoznaju svoj karakter, da vide svoj potencijal i vide zbog čega ih je Bog stvorio.

Na taj način oni pronalaze sebe i utiču na sebe da sutra doprinesu društvu, upravo zbog tog svog posebnog kvaliteta koji imaju, da, opet, za one koji su nadareni kreiramo okruženje koje će ih stimulisati da budu još napredniji.

vladimir vanja grbic 07

Kad gledamo stvari sa te strane, tu suštinski svako dobije ono zbog čega je došao. Veze koje deca imaju među sobom i koje izgrade ovde na kampu su takve da, na primer, deca kalendar broje od kampa do kampa i da se dogovaraju da se vide i druže i tokom godine zato što je taj osećaj zajedništva koji se kreira na kampu nešto što se prenosi i kasnije.

Veoma je važno da deca dožive kroz sport pozitivno iskustvo koje će ih posle činiti pozitivnim činiocima društva, jer svi oni koji imaju negativno iskustvo u sportu kasnije ni ne uđu na sportske terene i ne prate sport uopšte. I to je generalno veliki problem, jer nezadovoljan građanin je neko ko neće uzeti aktivno učešće sutra zato što ne veruje nikome i ne veruje ni u šta.

Naš zadatak upravo i jeste da probamo da pomognemo svakome da realno proceni sebe i da postavi sebi realne ciljeve. Ne možemo svi biti Novak Đoković, to je sasvim jasno. Ali, treba biti Novak Đoković svojih sposobnosti.

Šta raditi kada se pojavi neko ko može mnogo?

Zadatak prosvetitelja jeste da zainteresuje učenika za njegovo štivo. Učenik ne zna koliko može i ne zna koliko zna i da li bi mogao da zna. U tome i jeste veština trenerskog posla.

Treneri se često vezuju za već unapred definisane floskule, koje im je neko ranije pripremio, da oni prekopiraju vežbe, da ponavljaju te vežbe i da budu uspešni. To ne funkcioniše više. Svako dete je individua za sebe. I to dete mora da se prati.

Cilj trenerskog ili prosvetiteljskog posla jeste ne da pokažeš nekome koliko ti znaš, već da iskoristiš svoje znanje, iskustvo, umeće i pasiju da probudiš u onome koga prosvećuješ ono najjače i najbolje što on u sebi ima.

To vrlo često zahteva da negiraš sebe i sopstveni ego da bi, onoga koji treba da dođe tu gde treba da dođe, mogao da podigneš, ojačaš i pripremiš za ono što ga očekuje. Mislim da, nakon više od 40 godina u sportu, mogu jako dobro da procenim sposobnosti dece, karakter i sve ono što ide uz ono što dete jeste. Trudim da ne radim direktno s njima, nego da mogu da ih vidim sa strane.

Ne postoji dete koje je loše. Ne postoji dete koje je nesposobno. Svi smo sposobni za nešto, samo treba da nađemo za šta. Opet kažem, rad sa decom nije rad, već je misija. I svaki čovek bi to trebalo to da zna pre nego što se lati ovog posla.

To je misija, jer mi, u stvari, učestvujemo u stvaranju zaista boljeg društva. Da oni koje pripremamo budu bolji nego što smo mi.

vladimir vanja grbic 08

Niko nije postao olimpijski šampion tako što je bio umeren.

Ako biste pitali moju porodicu, ja odudaram značajno od, da kažemo, normalnih, običnih, prosečnih ljudi, jer u glavi imam viziju za koju će mnogi ljudi reći da sam lud ili da nisam normalan. I onda, tek kada se ta vizija ostvari, tek onda dođu prvi da kažu: “Bravo, majstore, znao sam ja…“

I tu ide ono – obični ljudi rade normalne stvari. Talentovani ljudi rade stvari koje obični ljudi ne mogu, a vizionari rade stvari koje drugi ljudi ni ne vide.

Jedini problem koji ima, kao vizionar, jeste to da si uvek na udaru. Uvek te usuđuju i ne vide ono što vidiš ti. Treba ti jako puno strpljenja da istraješ, dok se sve to ne realizuje.

Olimpijski igre su vrhunac svakog sportiste. Individualno se doživljava na jedan način, timski na drugi način, ali u svakom slučaju to je nešto na čemu se ne radi te četiri godine, nego od onog trenutka kad si se rodio. Kao neko ko je to prošao sve to i uspeo da postigne cilj, šta biste posavetovali nekoga ko ovo čita, a možda će biti na OI u Parizu?

Pritisak je dovoljno veliki, sam po sebi, i nema potrebe dodatno se opterećivati. OI osvaja onaj ko to najviše želi i onaj koji je spreman i dovoljno hrabar da da sebe bez razmišljanja da li će se povrediti, da li će stići… Čista pasija.

Taktike igraju do određene granice, ali na OI pobeđuje srce. Ono je broj jedan – srce i hrabrost. Biti hrabar, ne razmišljati o tome šta, kako, gde, već ući u potpunosti, što se kaže, grudima na bajonete. To je način.

Mi smo bili u vrhunski spremni. Ja sam bio jedina budala koja je govorila da ćemo osvojiti zlato na Olimpijadi i svi su me gledali kao ludaka i ne mogu da im zamerim. Jer ti kad gledaš naš sastav i gledaš sastav ostalih reprezentacija, mi smo zaista bili peti ili šesti. Međutim, nisu imena ta koja igraju. Iako smo pobedili Italijane i na turniru pre toga i Brazilce i mnoge druge, izgubili smo od Rusa prvu i od Italijana drugu utakmicu.

I u tom trenutku verovatno bilo je onih nevernih koji su uperivali prst i govorili: “E, znao sam da nećemo ništa uraditi!” U tom trenutku dečaci idu na spavanje, a muškarci sa petljom uzimaju kormilo u svoje ruke i kažu: “Ko ne veruje, uzima kartu i ide kući.”

I onda se desi jedan preokret, gde imaš SAD, Argentinu, Koreju, u trenutku kada sam povredio leđa i vratio se tek protiv Holandije u četvrtfinalu, koje je, suštinski, bilo naše pravo finale, gde dobijaš utakmicu na sirovu snagu i prezupčiš. Više za tebe nedoumica, strah, nesigurnost, sumnja, ne postoji. Ti do kraja igraš kao na krilima, opijen najčistijim i najiskrenijim srcem koje postoji.

vladimir vanja grbic 09

Mnoge od naših najlepših sportskih priča su počele tako što su reprezentacije, koje danas obožavamo, otišle na prvenstvo i izgubile prve dve utakmice.

Nije se desilo da neko osvoji OI, a da je pobedio sve utakmice. Svako je izgubio makar jednu.

Mislim da mi u genima imamo tu nemilosrdnost koju drugi nemaju, a koja proizilazi iz gladi i borbe sa surovim životom. To nema niko.

Kad prođe vreme i kad podvučeš crtu, naravno da mi je jako drago što smo osvojili olimpijsko zlato, ali postoje dva trenutka koja mi, onako, baš stvaraju gorčinu. Jedan je što nismo mogli, sa svojim narodom, ispred Supštine da proslavimo zlato. I to je ono što me boli i dan-danas, nakon 24 godine.

I drugi trenutak je to što su oni koji nisu zaslužni za našu generaciju doveli do toga da se naša generacija rasturi i okrene od svega onoga za šta su se borili, da su pogazili sve olimpijske principe.

Zadatak olimpijskog šampiona je da ostane olimpijski šampion ceo svoj život, kroz svo ono što radi. Sportista mora da ostane veliki, jer je predstavljao svoju zemlju i svoj narod.

vladimir vanja grbic 10

U timskom sportu postoji tim. Prva petorka, šestorka, jedanaestorka. Kako se pravi šampionski tim?

Za šampionski tim moraš da imaš jednog ludaka koji će da veruje i da bude spreman da pogine za ono što radi. A ta budala treba da veruje toliko da uveri i ostale budale da i oni urade isto.

Jer, uradiće svi, samo što nemaju dovoljno hrabrosti i potrebno je da se na samom putu uvere u to. Oni znaju da tu negde njima nešto fali, ali to nadomesti ta luda, i oni ga prate čak i kada vide da je nemoguće i neizvodljivo. To je jednostavno živi organizam koji ne možeš da uhvatiš, ne možeš da podesiš, ne možeš da namestiš. On se svakoga dana stvara i obnovi.

Suštinski, ono što definiše jedan tim jeste svest ljudi unutar tog tima o važnosti zajedničkog cilja. Ako su oni spremni da daju sve za zajednički cilj, trener može da se igra kako hoće. Trener je tu da im donese vodu i peškire i to je to. Zadatak trenera je da stvori tu svest o zajedničkom cilju i njegovoj važnosti.

Svako od nas živi u svojim klanovima, na svom zemljištu. I došao je poziv za rat, jer te napao neprijatelj. I svi, bez obzira što su klanovi koji se ne poznaju, treba da brane svoju zemlju i svoj narod. Imaju zajednički cilj i oni su spremni, ne samo da odbrane svoju enklavicu, već čitav svoj narod.

Stoji i ona činjenica da ne osećaju svi isto i ne mora da znači da su najbolji ratnici oni koji imaju to osećanje. I ne treba ih osuđivati za to. Potrebno je odabrati one koji to najviše osećaju i one koji su spremni da se žrtvuju i da daju sve od sebe.

Ako se stavite u prizmu onoga koji gleda svoju reprezentaciju, nebitno koji je sport, nebitno da li je individualni ili timski, kada vidi nekoga da izgara, kada vidi nekoga da kida, kada vidi nekoga da iskreno zaplače zato što je dao sve od sebe, ne mora da jede pet dana. Ide na posao sa najgorim šefom na svetu i smeje se.

To je ta vrsta podrške koju sportista može da da običnom čoveku. To je nešto što smo mi prošli 90-ih u vreme sankcija, embarga i svih onih nedaća koje smo prošli. Vreme u koje smo mi igrali za reprezentaciju bilo je odvratno zlo.

Ali, 1996. nakon Olimpijade, probijamo se kroz 100.000 ljudi da dođemo do bine. Jedna baka me uhvati za ruku i kaže: “Sine, hvala ti, sad mogu da umrem ponosna.”

Mi nismo svesni koliko, pod znacima navoda, “običnim ljudima” znači način na koji se mi posvetimo reprezentaciji. To im znači sve. Ako je neko umoran, ako je neko povređen… Bilo je povika na Jokića – čovek igrao 105 utakmica, iskidao se. Šta, treba da dođe i da bude emotivno prazan i da ne pruži ono što realno može? Zašto ga ubijati u pojam? Ne razumem zaista. Treba ga čuvati. Bolje je da je napravio pauzu prošle godine, da sada bude pravi kada je najvažnije.

Dopao Vam se tekst?
Podelite ga sa prijateljima!

Autori

Pravnik u pokušaju, novinar i prevodilac po definiciji. Ljubitelj japanske kulture. Ospe se kad pročita nemogu i/ili neznam. Ume da izrecituje (ne tražite da peva ako vam je sluh mio) Barbaru od Žaka Prevera, na francuskom, bez akcenta, koju je nabiflao samo iz njemu znanih razloga.

Više o Aleksandru

Već dvadeset godina se klackam između tehnologije, marketinga i preduzetništva. Savetovao sam najveće globalne brendove kada je digitalni nastup na lokalnom tržištu u pitanju. Danas i dalje savetujem neke globalne, ali i mnoge lokalne kompanije – kako male, tako i velike.

Više o Ivanu

Niz godina se bavi svim oblastima internet marketinga sa naglaskom na kopirajting, SEO i društvene mreže. Svoje iskustvo prenosi kroz predavanja vezana za različite oblasti internet marketinga fokusirajući se na praktičnu stranu koja je osnova uspešnog poslovanja.

Više o Ivanu

Fotograf, videograf i petrolhead. Voli sve što ima točkove, a naročito Mazdu, kao i sve što ima elise, naročito ako ima i kameru. Govori tiho i nosi Nikon sa sobom.

Više o Vojislavu
Da li želite da besplatno dobijate sadržaj sa NašaMreža.rs direktno na Vaš email?