Kada će nama, napokon, biti bolje?
Dok pišem ovu kolumnu sedim u jednoj od najlepših hotelskih soba u kojima sam bio, u Indiji, u gradiću Kandolim.
Dok pišem ovu kolumnu sedim u jednoj od najlepših hotelskih soba u kojima sam bio, u Indiji, u gradiću Kandolim.
Mnogo sam razmišljao o životu, poslu i ljudima, i analizirao tonu podataka i istraživanja u poslednje vreme i odlučio sam da sve što sam shvatio popišem u jednu, ovako malo dužu kolumnu…
Pre desetak godina, čitajući beleške jednog od ljudi koji su oblikovali advertajzing industriju na njenim počecima, naleteo sam na sjajnu diskusiju između njega, mladog kopirajtera, i njegovog šefa…
U prethodnih 15 godina razgovarao sam sa više od 500 ljudi koji su napravili nešto vredno, a da su pritom sa ovih prostora.
Nervozan sam nešto u poslednje vreme. Taj deo godine, mnogo posla, mnogo nekih stresnih situacija koje nisu baš mogle da se predvide…
Već desetak godina ljudi najrazličitijih profila me često pitaju za savete i smernice koje kurseve i edukacije da upišu.
Ovo neće biti kolumna o košarci, za slučaj da ste se zabrinuli, biće o preduzetništvu kako i dolikuje, ali inspiracije za neka razmišljanja, barem u mojoj glavi često dolaze iz sporta.
U trenucima krize ono što najveći broj ljudi užasava je strah od neizvesnosti. Nije to ni tragika aktuelnog trenutka, nije to ni ono što nas čeka sutra…
Nisam siguran kakav je bio februar 2011. godine. Ne sećam ga se baš najbolje. Ali tada je jedan bucmasti 16-godišnjak u Somboru na svom Facebooku pozvao društvo na basket.
Svi inženjeri, pa tako čak i mi naivci, verujemo u razne stvari koje su potekle iz nauke, ali najviše verujemo u entropiju.
Jedan moj dragi prijatelj nedavno je citirao veliku misao Henri Dejvid Toroa na svom Facebook zidu. Potrebno je dvoje da se kaže istina; jedan da kaže i drugi da čuje.