Jedan korak manje
Ako se iko još uvek seća interneta s kraja devedesetih, taj se sigurno seća i vizuelnog haosa koji je tada vladao ekranima.
Ako se iko još uvek seća interneta s kraja devedesetih, taj se sigurno seća i vizuelnog haosa koji je tada vladao ekranima.
Čitam prilično ljutite reakcije inženjera i poznavalaca tehnologije o najavama za Vindouz 12.
Sećate se onih vremena kada su fidovi naši nasušni bili upeglani, sa savršenim šoljama kafe i laticama ruža? E, to je sada passé.
Savršeno postoji samo u apstrakciji. Teorija ga poznaje, matematika ga opisuje, ali život i fizička realnost ga ne trpe.
Zamislite da stojite na samoj ivici otvorenih vrata aviona, na visini od 4.000 m iznad zemlje.
Stojim pre nekoliko godina u popularnom novosadskom klubu Gerila i slušam mali alternativni rok bend Azil 5. Ekipica simpatičnih Novosađana na bini izvodi pesme koje su obeležile neki deo mog života.
Od učesnika Samita u Davosu, preko naučnika u CERN-u, pa do vozača međugradskog prevoza i prodavačice na trafici u komšiluku…
Jedna od najvažnijih tema u životima svih nas danas, u trenutku kada je znanje dostupnije nego ikada, jeste pitanje obrazovanja i učenja.
Svi smo makar jednom, u onom poznatom dokonom skrolovanju društvenim mrežama…
Prelistavam stare beleške u pokušaju da raščistim prostor za prvu radnu nedelju nakon odmora.
Danima mi se po glavi mota „božićna čestitka“ Đorđe Meloni zaposlenima u svom kabinetu.
Završavamo jednu od najtežih godina koje pamtim, a za nas ovde – verovatno i najtežu u ovom veku.
Pišem ovu kolumnu sa pogledom na novogodišnje osvetljenje, uz miris cimeta i kuvanog vina.