Edukativno-razvojni centar Kefalo:
Briga i podrška deci na putu od pelena do školske klupe
Edukativno-razvojni centar Kefalo u Zrenjaninu pokrenula je Sonja Aksić sa jasnom idejom – da dete i roditelj na jednom mestu dobiju stručnu i kontinuiranu podršku. Njeno iskustvo iz defektologije, logopedije i psihoterapije postalo je osnova za način rada centra. Od prvih dana rada, Kefalo je postepeno širio svoje usluge i tim. Danas roditelji mogu da dobiju psihološku, defektološku i logopedsku procenu i podršku, uz dodatne oblike rada kada je to potrebno.

Jedan od važnih delova centra Kefalo je čuvaonica za decu do šest godina, organizovana kroz tri razvojne grupe. Svaka grupa ima svoje vaspitače, dok se planovi rada formiraju prema razvojnom trenutku dece i njihovim potrebama. Podrška porodicama počinje još tokom trudnoće, kroz program koji buduće majke priprema za porođaj i prve dane sa bebom. Kasnije se razvoj dece prati kroz rad u čuvaonici, stručne procene i predškolski program koji ih priprema za školu.
Kako ste se odučili za defektološku profesiju?
U suštini, o tome se nije mnogo ni razmišljalo, jer je nekako ceo moj život, još odmalena, bio vezan za decu. Doslovno se sećam male Sonje od deset godina kako ide ulicom i „dosađuje“ roditeljima koji imaju bebe: „Daj, ja ću bebu da prošetam, da provozam, da joj promenim pelene!“ Tako da se ta ljubav prema deci rodila vrlo rano i nekako je oduvek bila tu.
Kako sam odrastala, sve više se javljala i potreba da pomažem ljudima. Kada je došlo vreme da razmišljam o tome šta ću upisati, nekako su se te dve stvari prirodno spojile – ljubav prema deci i želja da budem nekome od pomoći. Defektologija je zato delovala kao sasvim logičan izbor: rad sa decom, podrška njihovom razvoju i pomoć deci koja se suočavaju sa određenim razvojnim teškoćama.
Tako da, odluka je prilično lako došla.

Kako su tekle studije?
Kada sam počela da studiram specijalnu rehabilitaciju i edukaciju na Medicinskom fakultetu, vrlo brzo sam počela i praktično da se upoznajem sa radom sa decom. Volontirala sam u školi „Milan Petrović“ u Novom Sadu, a paralelno sam radila i kao personalni asistent u vrtićima, gde sam pružala podršku deci kojoj je bila potrebna dodatna pomoć da samostalno funkcionišu u grupi.
Ubrzo nakon završetka osnovnih studija upisala sam master i dobila stipendiju za studije u Grčkoj, gde sam naredne dve godine nastavila svoje usavršavanje. Po povratku u Srbiju, odmah sam se posvetila stažiranju u Zavodu „Dr Cvetko Brajović“, u oblasti govorne patologije. Iako sam po osnovnom obrazovanju defektolog, želela sam da se upoznam i sa logopedskim aspektom rada sa decom. Zanimalo me je da vidim da li je to oblast u kojoj bih mogla dodatno da se pronađem – i upravo se to i dogodilo.
Tokom stažiranja sam paralelno upisala i geštalt psihoterapiju. Bilo mi je važno da, pored razumevanja deteta i njegovih razvojnih potreba, bolje razumem i roditelje – njihove emocije, izazove i sve ono kroz šta prolaze zajedno sa svojim detetom.
Vremenom sam shvatila da mi je upravo to povezivanje različitih oblasti potrebno kako bih na dete mogla da gledam celovito. Zato sam, nakon svega toga, upisala i master logopedije, sa željom da sva svoja znanja objedinim i povežem u jednu celinu.

Kada se počeli da razmišljate o otvaranju sopstvenog centra?
Dok sam bila u Beogradu na stažiranju i studiranju psihoterapije, radila sam pripravnički po raznim edukativnim, defektološko-logopedskim centrima, a privatno sam radila sa decom, po pozivu roditelja. Sve je to trebalo da dovede do momenta zaposlenja. Poslala sam mali milion biografija, što centrima, što firmima sa HR odeljenjima. No, shvatila sam da to nije baš mačji kašalj i onda sam došla na ideju da otvorim svoj centar.
Iako sam zasnovala porodicu u Beogradu, i dalje sam bila vezana za rodni Zrenjanin. Tu sam želela da počnem i da vidim, u stvari, kako će se sve razvijati i kojom brzinom. Edukativno-razvojni centar Kefalo sam otvorila sa idejom da to bude centar koji će imati ceo tim. Dakle, da roditelj može da dođe na jedno mesto i da dobije i psihološku procenu, i defektološku i logopedsku podršku.
Prilično spontano smo došli do ideje da pokrenemo čuvaonicu – mesto koje je nastalo iz želje da deci pružimo sigurno i podsticajno okruženje u najvažnijim godinama njihovog razvoja. Radimo sa decom do šeste godine i imamo tri grupe: jaslenu, stariju i pripremnu grupu. Svaka grupa ima svoje vaspitače, a program i aktivnosti prilagođavamo uzrastu, potrebama i razvojnom trenutku svakog deteta.
Važno nam je da to nije samo prostor u kom deca borave, već mesto u kom kroz igru, svakodnevne aktivnosti i pažljivo osmišljene sadržaje rastu, uče i razvijaju se u skladu sa svojim individualnim tempom.

Znači, radite sa decom odmalena.
Tako je. Štaviše, imamo program za trudnice. To je psihofizička priprema trudnice za sam porođaj i prve dane sa bebom kod kuće. To rade stručne žene koje su babice i patronažne sestre. Svakog meseca postoji nova grupa trudnica, gde se one kroz osam časova pripremaju za taj ključni momenat.
Zanimljivo je što dosta te novorođene dece posle godinu dana polaze u našu čuvaonicu. Sve vreme mi smo prisutni. Ukoliko vaspitačice posumnjaju na nešto, mi smo tu da izvršimo procenu. Jednom godišnje, svakako, naš tim dolazi u čuvaonicu i individualno testira decu i procenjuje njihovo stanje, a roditelji dobijaju temeljni izveštaj.
Dakle, postigla sam ono što sam želela. Obuhvatamo ciklus od samog rođenja, pa do ispraćaja deteta u školu.

Kako izgleda predškolski program?
To je, u stvari, radionica koju vode dve učiteljice. Počinje od februara i traje sve do juna. Kroz 32 radionice, 2 puta nedeljno po 60 minuta, deca kroz igru razvijaju pažnju i koncentraciju, finu motoriku i grafomotoriku, početno čitanje i pisanje, matematičko-logičke veštine, razvoj mišljenja, samostalnost i samopouzdanje.
Grupe su do desetoro dece, a sa njima rade učiteljice sa dugogodišnjim iskustvom u radu u školama. One kroz svoje znanje i iskustvo nastoje da decu maksimalno pripreme za polazak u školu – kako kroz usvajanje potrebnih znanja i veština, tako i kroz razvijanje samostalnosti, radnih navika i sigurnosti koja im je potrebna za novi korak.
Kako ste došli do prvih polaznika edukativno-razvojni centar Kefalo?
Prvi klijent nam se, čini mi se, javio posle pet dana od otvaranja. Bila mu je potrebna defektološko-logopedska podrška. Posle njega drugi, treći i jako brzo je sve krenulo.

Kada ste pokrenuli centar, sa kojim problemima ste se u početku susreli?
Generalno sam timski igrač i u početku sam stvarno volela da pitam kolege da udružimo snage, ali svi su odbijali predlog, želeći da se sami upuste u preduzetništvo. Na kraju se to, zapravo, pokazalo kao dobra odluka. Lično sam sebi dokazala da nije strašno početi, rizikovati i ući u ovakav poduhvat. A sa druge strane, izgradila sam upravo onaj tim koji sam u početku želela.
Iskreno, u početku se nisam susrela ni sa kakvim velikim problemima. Sve je onako kako je trebalo: polako, sa klijentima koji su postepeno dolazili. Usput su se samo otvarale nove mogućnosti i pojavljivalo se pitanje šta još može da bude deo svega toga.
U jednom trenutku smo shvatili da smo postali preveliki za čuvaonicu. Od prvobitnih petoro dece došli smo tri ozbiljne grupe različitog uzrasta. Onda je došao taj momenat rizika. Morala sam da pređem sa centrom u drugi prostor, jer smo počeli da smetamo čuvaonici i bilo nam je potrebno više prostora. Opet je trebalo pronaći odgovarajući prostor, srediti ga i prilagoditi kako treba.
Mislim da sam imala prave ljude oko sebe, jako dobru podršku u vidu porodice, i da je zbog toga sve nekako išlo lakše.

Koliko je bilo teško pronaći stručni kadar?
Bilo je teško pronaći logopeda, dugo smo tražili istog. Onda sam preko društva čula za sjajnog logopeda, koja je radila u drugom centru. Kad se isti zatvorio, ona je došla kod nas i upotpunila Kefalo tim.
Što se tiče čuvaonice, tim se sam od sebe oformio. Drugarica koja je po struci vaspitačica je bila u potrazi za poslom i ja sam osnovala tu grupu kako bi ona imala radno mesto. Sa njom je došla i njena drugarica, koja je danas kruna tog dela čuvaonice. Taj deo čuvaonice je njenim dodirom dobio jednu lepu atmosferu.

Zašto ste odabrali Zrenjanin, a ne Beograd, koji je znatno veće tržište?
Meni je Zrenjanin pružao osećaj sigurnosti i delovalo mi je da mi je lakše da počnem ovde. U isti mah, možda sam se uplašila Beograda i konkurencije. Istovremeno, prestonica je prevelika i prepuna nestručnih ljudi, a da ne pominjem da nikako nisam mogla da se uskladim sa ritmom Beograda, iako sam uvek bila na svom dok sam bila na studijama u inostranstvu.
Sa druge strane, Zrenjanin je mali grad, gde se svi manje-više znaju, i učinio mi se kao savršeni poligon za početak. Ovde se lakše dolazi do zaposlenih i lakše je proveriti ličnost i karakter osobe koja treba da bude deo tvog tima nego što bi to bilo u Beogradu.
To je posebno važno kada je čuvaonica u pitanju, jer meni diploma, sama po sebi, nikada nije bila najvažnija. Naravno da su znanje i iskustvo značajni, ali ono što mi je kod ljudi koji rade sa decom najvažnije jeste odnos prema detetu – ljubav, toplina, strpljenje i sposobnost da sa detetom izgrade pravu povezanost.
Uvek volim da kažem da, kada bih prepoznala da neko ko se prethodno bavio potpuno drugom profesijom ima iskrenu ljubav prema deci, prirodnu povezanost sa njima i pravi osećaj za njihov svet, meni bi to bilo veoma važno. Neke stvari se uče, ali taj odnos prema detetu i ta posebna energija ne mogu baš da se nauče iz knjige.
Nedavno nam je, recimo, jedna vaspitačica otišla na trudničko, pa smo radile intervju i probni rad. Svakome sam poručila da je prvi krug razgovor, drugi krug je razgovor sa drugim ljudima, a treći krug je da ulaziš u prostor i da deca odluče da li si dobio posao ili ne.

Ko čini vaš tim danas?
Posebno smo ponosni na naš tim, jer verujemo da je za kvalitetan rad sa decom važno da različiti stručnjaci rade zajedno.
Tu su psiholog sa više od deset godina iskustva u radu sa decom i roditeljima, dva defektologa i logoped koji paralelno rade u specijalnoj školi „9. maj“, kao i psihoterapeut i play terapeut koji se uključuje kada je detetu potrebna dodatna podrška.
Pored stručnog tima, sa decom svakodnevno rade naše vaspitačice, a tu su i učiteljice koje vode pripremnu grupu za predškolce. Imamo i patronažne sestre koje vode grupu za trudnice, kao i osobu koja brine o higijeni prostora, pripremi obroka i svakodnevnom kontaktu sa decom.
I, naravno, tu sam i ja, kao defektolog, logoped i psihoterapeut.
Danas naš tim čini više od deset ljudi različitih struka i iskustava, ali ono što nam je svima zajedničko jeste isti cilj – da detetu pružimo što kvalitetniju podršku, a roditelju osećaj da nije sam.

Kakvi su vam planovi za dalje?
Kada je reč o planovima za budućnost, imamo nekoliko lepih stvari koje trenutno razvijamo, ali ne bih još otkrivala sve detalje. Ono što mogu da kažem jeste da želimo da Kefalo nastavi da raste u pravcu u kom smo oduvek verovali – da na jednom mestu pružimo deci i roditeljima što potpuniju podršku.
Radimo na projektu koji bi nam omogućio da proširimo kapacitete i dodatno unapredimo prostor i sadržaje koje nudimo. Za sada ćemo neke detalje ipak sačuvati za pravi trenutak, ali verujemo da će ono što pripremamo biti lep i važan sledeći korak za Kefalo.
Autori
Pravnik u pokušaju, novinar i prevodilac po definiciji. Ljubitelj japanske kulture. Ospe se kad pročita nemogu i/ili neznam.Ume da izrecituje (ne tražite da peva ako vam je sluh mio) Barbaru od Žaka Prevera, na francuskom, bez akcenta, koju je nabiflao samo iz njemu znanih razloga.
Više o Aleksandru
Primarno animator i video montažer, teški zavisnik od After Effects-a.Još kao mali analizirao je crtane filmove i to površno znanje prenosio u blokčić, sliku po sliku, stranu po stranu, kao frejm po frejm... i zatim brzim listanjem uživao u nekoliko sekundi animiranog sadržaja, koji je za njega bio od neprocenjive vrednosti.
Više o Đorđu
Već dvadeset godina se klackam između tehnologije, marketinga i preduzetništva. Savetovao sam najveće globalne brendove kada je digitalni nastup na lokalnom tržištu u pitanju. Danas i dalje savetujem neke globalne, ali i mnoge lokalne kompanije – kako male, tako i velike.
Više o Ivanu
Niz godina se bavi svim oblastima internet marketinga sa naglaskom na kopirajting, SEO i društvene mreže. Svoje iskustvo prenosi kroz predavanja vezana za različite oblasti internet marketinga fokusirajući se na praktičnu stranu koja je osnova uspešnog poslovanja.
Više o Ivanu
Fotograf, videograf i petrolhead. Voli sve što ima točkove, a naročito Mazdu, kao i sve što ima elise, naročito ako ima i kameru. Govori tiho i nosi Nikon sa sobom.
Više o Vojislavu








