Kako da remote komunikacija ne postane nužno zlo?
Šta bi moglo da pođe po zlu kada vaš tim (ili deo tima) radi na daljinu?

Pisac i pripovedač
Marta je prvo htela da bude učiteljica. Pa da svira violinu. Pa da trenira karate, piše pesme, uči jezike i slika. Onda je htela da fotka, svira gitaru, upiše muzičku školu, čita psihologiju i da bude slobodni umetnik. (Štagod to značilo u glavi jedne dvanaestogodišnjakinje.) Pa je ponovo učila jezike, išla na t’ai chi i pevala, studirala kompoziciju pa muzičku pedagogiju, trenirala ninjutsu, još malo pisala i čitala psihologiju. Htela je da bude i radijski voditelj, da čačka po muzičkim softverima, čitala je istočnjačke filozofije i grčke mitologije…
Logično, u međuvremenu se odlučila za pisanje.
Pre mnogo godina je rekla da ne može da zamisli da ceo život radi jednu stvar.
Danas je još uvek loži psihologija, u poslednje vreme i neuronauke. I kada ljudi postaju prava verzija sebe ako je nekom stalo i ako ih razume.
Šta bi moglo da pođe po zlu kada vaš tim (ili deo tima) radi na daljinu?
Godine 1997. glumica Fara Foset se pojavila na naslovnici Plejboja, i to prilično nestandardno odevena.
Spoiler alert: nije uvek zanimljivo, iako volimo tako da mislimo.
Kada ste poslednji put otišli na internet stranicu neke kompanije ili lidera, a da vam je odmah u startu bilo kristalno jasno sa kim imate posla?
Seminari, konferencije, paneli i radionice; vebinari, podkasti i predavanja, izlaganja i gostovanja… Toliko mesta na kome dobijate (ili stvarate) šansu da se nekome obratite.
Teško je zamisliti da postoji osoba koja nikada iz prodavnice nije izašla sa okruglom, plavom kutijicom. Malo je veća verovatnoća da su pretežno u pitanju žene…
Ima ljudi sklonih nesimpatičnim, ukorenjenim navikama – ne uvek, ali vrlo često – na primer, da čeprkaju po telefonu dok sa nekim razgovaraju oči u oči.
Godine 1959. na evropskim i američkim putevima su počeli da se kotrljaju unikatni automobili.
Raskidi su gadna stvar. Retko koji ne boli (ponekad baš mnogo boli) i ponekad ljudima treba dosta vremena da ponovo budu oni stari.
Kada biste stali ispred jedne šume, verovatno ne biste odmah videli koliko u njoj ima stabala i krošnji. A onda kada zakoračite, postajete svesni manjih „delova“: jednog po jednog stabla drveta koja počinju da liče na šumu kada izniknu jedno blizu drugog.