FUSH: Fabrika vrhunske sportske odeće
Andrija Šajkaš osnivač je i vlasnik brenda FUSH, firme koja u nekadašnjoj fabrici ITP-a u Grdelici kod Leskovca plete materijal, kroji, štampa i šije sportsku odeću za velike svetske brendove. Najveći deo njihove proizvodnje čine majice, uključujući i one od recikliranog poliestera. Njihovi proizvodi većinom završavaju u inostranstvu, na maratonima širom sveta, u evropskim klubovima, pa čak i na Tahitiju.

Andrija je posao započeo sredinom devedesetih na buvljaku na Novom Beogradu, a FUSH je sa suprugom osnovao 2005. godine. U razgovoru za „Našu mrežu“ ispričao nam je kako je ime firme nastalo iz šale, zašto su kupili napuštenu fabriku bez kanalizacije i zbog čega se proizvodnja iz Azije polako vraća u Evropu.
Ispričajte nam, pre svega, otkud ime FUSH?
Ime je nastalo iz zezanja, odnosno iz dve različite šale. Prva je još od pre više od dve decenije, kada sam radio u očevoj firmi. U to vreme, šta god da smo napravili, uvek bi se našao neki dežurni kritičar da kaže: „Jao, ovo je loše, fuš roba, katastrofa.“ Ja sam na to rekao: „Okej, ako ne valja, napravićemo firmu koja se zove Fuš. Svi ćete dobijati fuš robu i ako niste zadovoljni, bili ste unapred upozoreni šta kupujete. Nema reklamacija.“
Druga šala potekla je od ogromnog postera Marksa i Engelsa koji sam imao u spavaćoj sobi. Za mlađe čitaoce, to su dva gospodina sa bradama. Ja sam im iz zezanja nadenuo nadimke Her Firc, a drugi Her Štep. Firc und Štep, naravno, ništa ne znači, ali skraćeno daje Fuš. Očito u početku nam uopšte nije delovalo da će to biti ozbiljna priča, pa smo neozbiljno i pristupili davanju imena. Ali, eto, 21 godinu kasnije FUSH i dalje postoji.
Da stvari budu još smešnije, mi dosta sarađujemo sa Nemačkom, a FUSH je reč koja postoji kod njih i znači isto što i kod nas: nešto loše, bofl. Tako da kad vide kako je dobar naš kvalitet, to dodatno izaziva smeh i privlači pažnju.

Šta je zaštitni znak FUSH-a?
Mi smo potpuno zatvoren sistem i radimo sve pod jednim krovom. Imamo pletionicu, pravimo materijale, krojimo, šijemo, štampamo i vozimo robu klijentima na adresu. Osnova našeg posla, nekih 80%, jesu sportske majice za različite sportske brendove. Radili smo, na primer, robu za Adidas, Nike i Macron, za fudbal, trčanje i mnoge druge sportove.
Zaštitni znak je svakako majica od recikliranog poliestera. Pletemo je na zaista kvalitetnim mašinama i dobijamo materijal koji diše. Kad trčite ili se bavite sportom, znoj dobro isparava i nemate onaj osećaj težine dok se krećete, a to je u sportskoj opremi najvažnije.
Na vašem sajtu piše da priča počinje još 1994. godine uvozom ostataka tekstila iz Italije, a nastavlja se preko butika i tezge na buvljaku. Kako je izgledao taj put do osnivanja FUSH-a?
Taj put je bio dug i trnovit, a i vremena su bila turbulentna. Odmah posle srednje škole, uporedo sa fakultetom, počeo sam da radim na buvljaku, u Otvorenom tržnom centru na Novom Beogradu. Ne znam da li on danas uopšte postoji, ali tada nije bilo tržnih centara kakve imamo danas, pa se na buvljaku prodavalo sve i svašta: toalet papir, delovi za automobile, pelene, tekstil i slično.
Tu je sve počelo, tako što smo uslužno šili trenerke i druge stvari kod drugih ljudi, a materijale uvozili iz Italije. Nažalost, bio je to reciklažni materijal koji je tada bio jako loš. U ono vreme reciklaža je podrazumevala čuvanje novčanika, a ne okoline.
Onda je došlo bombardovanje i svi poslovi su nestali. Sve je stalo, a period posle 2000. bio je prilično napet, jer tekstil kao takav praktično nije postojao. Ali, mic po mic, 2005. smo osnovali FUSH u obliku u kome postoji i danas. Već nekoliko godina kasnije, 2008. ili 2009, javio nam se italijanski Champion i pitao da li bismo šili za njih, pa smo za njih uradili celu jednu sezonu.

Ko su bili prvi kupci i kako ste sa domaćeg izašli na strano tržište?
U početku su nam kupci uglavnom dolazili iz promocione delatnosti. Dakle, bile su to različite pivare, Coca-Cola i slični koji su želeli svoje logoe na majicama, tako da smo bili koncentrisani na domaće tržište. Izvoza tada nije ni bilo, prosto zato što je Srbija u svetu još uvek imala veoma lošu sliku iz devedesetih. Promotivni tekstil je prednjačio u našem proizvodnom programu, a kad kažem „našem“, mislim na suprugu i mene. Sve smo nas dvoje gurali sami tada.
Još u to vreme sam smatrao da treba da se otisnemo u svet. Alibaba je bila mlada platforma koja je povezivala kineske proizvođače sa Evropom i Amerikom, a ja sam hteo da se istaknemo i budemo vidljivi u moru azijskih kompanija, jer smo, ipak, tu, blizu Evrope. Koliko se sećam, bili smo prva firma, ili među prvima iz Srbije koja se registrovala na Alibabi, a sigurno među prvih sto iz Evrope. Mislim da sam se, zapravo, registrovao još lično, pre nego što je firma i postojala.
Prvog ozbiljnog kupca dobili smo 2006. godine. U pitanju je bila firma iz Francuske iz sportskog sektora, s kojom sarađujemo i dan-danas. Preko nje danas snabdevamo više od 3.000 maratona širom sveta.

Kako nastaje jedan dres od reciklirane plastike?
Put dresa izgleda ovako: U Južnom kineskom moru izvade se plastične boce i prerade u predivo. To predivo brodom stiže u našu fabriku, gde od njega pletemo materijal, koji se zatim seče, štampa i šije. Na primer, pre neki dan smo radili košarkaške dresove za Virtus iz Bolonje. Mi ih napravimo i prodamo klijentu za, recimo, 12 evra, a vi isti taj dres u Bolonji kupite za 100 evra.
Za jedan dres potrebno je šest plastičnih flaša od litar i po, tako da, kad igrate košarku ili fudbal, praktično nosite flaše na sebi.
Što se mašina tiče, nema neke bitne razlike. Kad se plastični otpad preradi u predivo, ono je potpuno isto kao novo predivo koje se pravi na regularan način, pa nema razlike ni u pletenju, ni u doradi, ni u šivenju. Jedina razlika je to što ste vratili u život nešto što je bilo đubre i zagađivalo morske vode.

Zbog čega ste i pored saradnje sa velikim firmama odlučili da pokrenete svoje brendove PUSH i RUSH?
Situacija je takva da nam ozbiljniji brendovi s kojima radimo uglavnom daju svoj dizajn. Mi imamo i naš dizajn tim, koji po potrebi radi za manje klijente i startape. Ali, problem je što nam klijenti ne dozvoljavaju da ih pokažemo, pa ne možemo da napravimo studiju slučaja ni od jednog brenda s kojim radimo. Drže nas u podrumu, u andergraundu, u fazonu: „Vi ste naši proizvođači i ne smete da pokažete šta radite.“ Mogu samo da nagađam zašto, verovatno da drugi brendovi ne bi došli do nas, a i nijedan veliki brend ne voli da priča o samoj proizvodnji. To se, doduše, polako menja.
Zato smo napravili dva brenda kroz koje možemo svetu da pokažemo šta znamo da uradimo. RUSH je upcycling brend. Kad neki brend poruči određenu količinu majica, nikad ne možete u metar da pogodite koliko vam materijala treba, pa uvek napravite malo više. Vremenom su počeli da nam ostaju restlovi, po metar, dva, pet ili trideset metara. Od svega toga napravili smo RUSH. Sami ga dizajniramo i tako dajemo novi život tzv. deadstock materijalu, koji zahvaljujući tome neće završiti na deponiji. To je ograničena serija u pravom smislu reči, jer kad potrošimo materijal farban u određenom pantonu za određenog klijenta, više ga neće biti. RUSH je već u prodaji, imamo radnju u Beogradu i onlajn prodavnicu.
PUSH je sportski brend za trkače, jogu i sve ostale đavolje radnje! (smeh) Sve što za njega šijemo pravi se od recikliranih materijala. Dostupan je samo u inostranstvu, jer ovde ljude reciklaža ne zanima mnogo, oni preživljavaju od prvog do prvog i za to još nema publike, što je razumljivo. U planu nam je i brend za vodene sportove, koji bi se zvao SPLASH. Malo se igramo sa svim i svačim, ali tako pokazujemo šta znamo i kako radimo.
Koja porudžbina vam je bila najzahtevnija?
Sigurno ona za Giorgio Armani. Oni su nam doneli njihov materijal koji prave već 70 godina, a koji u Italiji više niko nije umeo da napravi, jer je poslednji tehničar koji je radio na takvim mašinama preminuo krajem prošlog veka. Od tog materijala prave kupaće gaće i tražili su od nas da ga ponovo napravimo, odnosno da otkrijemo razvojni proces i rekreiramo ga. Razvijali smo ga šest meseci, uspeli smo, i dan-danas za Armani proizvodimo jednu liniju kupaćih gaća, u jednoj boji, teget.
Koje saradnje su vam ostale u posebnom sećanju?
Skoro smo imali jednu fenomenalnu saradnju sa italijanskim brendom iza koga stoji jedna žena, bankarka i majka troje dece. Svo troje je dojila i dojadilo joj je da svaki put mora da diže majicu. Napravili smo prototip klasične majice koju ona, kad dete zaplače, samo otkopča sa strane, a ideja je bila da se uopšte ne vidi da je to majica za dojenje. Posle smo išli dalje i napravili verziju sa klapnom. Bilo je zaista zanimljivo gledati kako neko sa toliko strasti, iz lične potrebe, pravi brend i koliko ozbiljno ulazi u celu priču. Nije to neki veliki brend, ali je lep i neobičan.
Bilo je i drugih suludih ideja. Od specijalnih jedinica Ministarstva odbrane jedne afričke zemlje dobili smo zahtev da im napravimo gaće za preživljavanje. Tu smo bili malo kreativni. Gaće držite u frižideru, a u njima je jastučić od silikonskog gela koji, sa oproštenjem, hladi ono najosetljivije. Za to postoji i medicinsko pokriće: kad se muškarac pregreva ili nosi preuske farmerke, smanjuje se pokretljivost spermatozoida, pa je ideja bila da se tako smanji neplodnost kod muškaraca.

Kupili ste napuštenu fabriku ITP-a u Grdelici i obnovili je, kako sami kažete, „od minus jedan“. Zašto baš tamo i kako je to izgledalo?
Tako je. Tu fabriku je pre nas pokušao da pokrene jedan povratnik iz Francuske, rodom iz Grdelice. Pokušao je i da radi sa nama, ali nije uložio ni novac ni bilo šta drugo, samo je doneo desetak mašina i okupio nekoliko žena da rade. To je posle par meseci propalo i fabrika je četiri-pet godina stajala napuštena, bez ičega. Znali smo da postoji i da će se prodavati, i jednostavno smo uskočili u pravom trenutku. Učestvovali smo na aukciji 2016. ili 2017. godine i bili smo jedini učesnik.
Za početak, to je fabrika koja je nekada zapošljavala 1.600 ljudi, a imala je septičku jamu koja se zapušila još šezdesetih godina prošlog veka. Postoji jedna ogromna cev kroz koju je ta voda godinama navodnjavala komšijinu baštu, a komšija ima veliki, lep crveni paradajz koji svi jedemo. Šalu na stranu, kad smo otišli u gradsku upravu u Leskovcu, kojem Grdelica pripada, i pitali gde je priključak za kanalizaciju, rekli su nam da kanalizacije nema. Čisto da ostatak Srbije zna da tamo kanalizacija ne postoji. Kao, šta vas briga, puštajte to pored fabrike, imamo većih problema koje nismo rešili, pa nećemo ni ovaj.
Mi smo, ipak, investirali u prečišćavaće za vodu. Morali smo sve da uradimo kako treba, jer gotovo sve što proizvodimo ide u inostranstvo i tu nema igranja. A i kad bi nam se radnici razboleli od kuge ili kolere, ne bismo mogli da radimo.

Fabrika radi na solarnu energiju. Da li ste za to dobili bilo kakvu podršku?
Da, napravili smo solarnu elektranu pre šest-sedam godina, i danas smo praktično u potpunosti na solarnom pogonu. Leti proizvodimo mnogo više nego što trošimo, pa višak vraćamo u mrežu, a zimi povlačimo iz mreže. Kad se sve sabere, gotovo svu struju koju trošimo sami proizvodimo, tako da je FUSH maltene energetski nezavisan.
Što se podrške tiče, nažalost, ništa. Nula bodova. Ni na koji način nismo nagrađeni.
Uz fabriku, imate i apartmane za klijente. Kakva je to zgrada?
Ta zgrada je izgrađena pre više od 200 godina i u njoj je živeo neki turski aga. Pokušali smo da očuvamo njenu arhitekturu, da sve te epohe i istorijski trenuci ostanu zabeleženi, i kroz fabriku i kroz apartmane. Iz istog razloga smo u krugu fabrike restaurirali i sačuvali spomen-ploču ljudima koji su tu streljani 1941. godine jer su pomagali partizanima. Ona je bila tu kad smo došli i tu je ostala.
U zgradi imamo pet zaista lepih apartmana. Koristimo ih i mi kad dođemo iz Beograda, ali su pre svega za klijente, da imaju gde da budu kad dođu da vide kako fabrika izgleda i šta šijemo.
Tekstilna industrija u Srbiji godinama gubi tlo. Kako dolazite do obučenih radnika i kako vidite stanje u branši danas?
Podesilo se tako da je u tom kraju bila jedna velika turska fabrika po imenu Džinsi, koja je svojevremeno zapošljavala 1.600 ljudi. Oni su dobili subvencije, ali čim su se subvencije završile, otišli su i iza sebe ostavili 1.600 obučenih ljudi bez posla. Nama je to bila korist, jer smo mogli da biramo, a i dalje možemo, iako je dobar deo tih ljudi otišao u druge firme.
Tekstilna industrija, inače, doskora nije bila u padu. Naprotiv, od 2019. i 2020. bila je u procvatu. Ali, poslednjih šest meseci ozbiljno pada. Automobilska industrija, gde se šiju, recimo, sedišta za automobile, seli se u Kinu i tog posla više nema. Od korone niko ne nosi odela, svi nose neke druge stvari, niko više ne nosi ni farmerke, pa zato ni Džinsija više nema. Tekstilna industrija u Srbiji je danas zaista u ozbiljnom padu, ali to je trend u celoj Evropi.

Ko su danas vaši kupci i kako vas pronalaze?
Kupci su nam gotovo svi iz inostranstva, preko 95%. Redovno idemo na jedan specijalizovani sajam sportske opreme, ISPO, koji se tradicionalno održavao u Minhenu, a ove godine je prvi put u Amsterdamu. U trenutku dok razgovaramo, do njega je ostalo nedelju dana. Osim toga, posećujemo i sajmove koji se održavaju uz maratone, tzv. Running Expo. Bili smo na sajmu Njujorškog maratona, u Valensiji i na drugim mestima, i tako uglavnom dolazimo do klijenata. Naše majice se nose svuda. Sada, recimo, radimo za Pacifičke igre i isporučujemo robu na Tahiti. Ima nas i u Americi, a ima nas i na Galapagosu. Nas i kornjača.
Što se tiče oglašavanja, i dalje najbolje radi preporuka. Radili smo malo istraživanje zašto nam se ljudi javljaju bez ikakvog reklamiranja. Po zakonu smo dužni da stavimo etiketu „Made in Serbia“, a pošto ovakvih firmi u Srbiji nema mnogo, napravili smo, ne bih da zvučim pretenciozno, neki otisak. Kad neko izgugla „textile manufacturer in Serbia“, naravno, nađe i ostale proizvođače, ali nađe i nas. Tako, bez ikakvih Google Ads oglasa i kampanja, dolazimo do klijenata potpuno organski.

Da li osećate da se proizvodnja vraća iz Azije u Evropu? I kakav je danas kvalitet kineske robe u poređenju sa evropskom?
To se jako mnogo oseća. Trend poslednjih godinu dana je da sve bude „Made in Europe“, tzv. nearshoring. Delom je to zbog ugljeničnog otiska. Majica iz Kine pređe 10.000 ili 15.000 kilometara i tako se zagađuje planeta, pa ljudi kažu: „Hajde da kupimo negde u komšiluku.“ U to se uključuju i najveći. Pojedine velike luksuzne grupacije, koje okupljaju desetine brendova, idu ka tome da sve što prodaju bude proizvedeno u Evropi, i to ne samo proizvod nego i pakovanje. Mi upravo radimo jedan ogroman posao za Sephoru, torbe i neseseri, gde je bilo važno da budu „Made in Europe“. To, naravno, diktira i višu cenu.
Pitanje kvaliteta je komplikovano. U poslednje tri-četiri godine imamo veliki povratak klijenata iz Kine u Evropu, odnosno dobijamo nove klijente. Ja sam 15 godina samo slušao kako je u Kini bolje i brže. A onda su, od korone na ovamo, Kinezi počeli da prave veći fuš nego mi. Kvalitet im je jako loš, pa smo mi uskočili da spasemo neke brendove. To je sad verovatno više sociološko nego ekonomsko pitanje. U Evropi se svakako radi kvalitetnije nego bilo gde drugde.
S druge strane, Kinezi su vrlo strpljivi i vredni, naučili su posao i danas imaju bolji know-how od nas, produktivniji su i bolji. Pored onoga što svi znamo kao kineske proizvode, prave i stvari koje su fantastične. Kad sam uvozio auto iz Nemačke, nisam mogao da ga uvezem bez carine, jer se nije vodio kao evropski, nego kao kineski auto. Pisalo je da je 77% delova kineskog porekla, iako je u pitanju nemački brend. Tako da možemo da pričamo šta hoćemo, ali ljudi su, ipak, lojalniji Evropi i svi igraju na kartu „Made in Europe“. Igramo i mi, i tako dolazimo do kupaca.

Da li je FUSH porodični posao?
Supruga je sa mnom od prvog dana. Najstariji sin pravi igrice, za razliku od mene, bogu hvala. Najmlađi je u sportu, lud je za košarkom. Ćerka je završila Tehnološki fakultet u Beogradu i tekstilni je inženjer. Sada je na masteru u Barseloni, gde se bavi tekstilom budućnosti. Izgleda da će ona nastaviti ovu priču i nadamo se da će iz Španije doneti neke novine.
Šta vam je bilo najteže za ovih dvadesetak godina i da li ste ikada pomislili da odustanete?
Teških trenutaka je uvek bilo i ne bih sada da patetišem. Ako govorimo o poslu, izdvojio bih trenutak kada smo 2018. ili 2019. godine umesto kontejnera prediva dobili kontejner peska. Prevarili su nas Kinezi i tada smo bili i u vestima, nažalost, ne nekim boljim povodom.
Problem nije bio samo direktna šteta od oko 100.000 dolara. Bez prediva ne možete da pletete, a imate rokove, pa odjednom morate da se snalazite i kupujete negde drugde. Pritom je bilo zanimljivo videti kako država reaguje. Naplatili su nam carinu i PDV kao da smo uvezli predivo, jer, pobogu, sami smo krivi što se nismo bolje pozabavili time. Kao šlag na tortu, morali smo da platimo i odvoz tog peska na deponiju u Užicu.
To je trenutak u kome se zapitate da li možete i kako dalje. Ali, eto, nekako smo preživeli.
Autori
Pravnik u pokušaju, novinar i prevodilac po definiciji. Ljubitelj japanske kulture. Ospe se kad pročita nemogu i/ili neznam.Ume da izrecituje (ne tražite da peva ako vam je sluh mio) Barbaru od Žaka Prevera, na francuskom, bez akcenta, koju je nabiflao samo iz njemu znanih razloga.
Više o Aleksandru
Primarno animator i video montažer, teški zavisnik od After Effects-a.Još kao mali analizirao je crtane filmove i to površno znanje prenosio u blokčić, sliku po sliku, stranu po stranu, kao frejm po frejm... i zatim brzim listanjem uživao u nekoliko sekundi animiranog sadržaja, koji je za njega bio od neprocenjive vrednosti.
Više o Đorđu
Već dvadeset godina se klackam između tehnologije, marketinga i preduzetništva. Savetovao sam najveće globalne brendove kada je digitalni nastup na lokalnom tržištu u pitanju. Danas i dalje savetujem neke globalne, ali i mnoge lokalne kompanije – kako male, tako i velike.
Više o Ivanu
Niz godina se bavi svim oblastima internet marketinga sa naglaskom na kopirajting, SEO i društvene mreže. Svoje iskustvo prenosi kroz predavanja vezana za različite oblasti internet marketinga fokusirajući se na praktičnu stranu koja je osnova uspešnog poslovanja.
Više o Ivanu
Fotograf, videograf i petrolhead. Voli sve što ima točkove, a naročito Mazdu, kao i sve što ima elise, naročito ako ima i kameru. Govori tiho i nosi Nikon sa sobom.
Više o Vojislavu










