Muzej slatkiša:
Mesto koje budi nostalgiju
Muzej slatkiša je privatni muzej u Beogradu koji već petu godinu čuva tradicionalne i prepoznatljive ambalaže slatkiša. Najveći broj egzibita potiče iz osamdesetih i devedesetih godina, ali neki su očuvani još od pre Drugog svetskog rata, iz vremena Kraljevine Jugoslavije. Iza muzeja stoji Rade Knežević, advokat po profesiji i kolekcionar sa više od dvadeset godina staža, koji je svoj hobi pretvorio u muzej, koji je potom postao posao kojim se danas najviše bavi.

Postavka je zamišljena kao vremenska kapsula za sve generacije. Deca u njoj prave i ukrašavaju sopstvenu čokoladu, a odrasli prepoznaju omote koje su nekad čuvali ili bacali. U trenutku otvaranja, Muzej slatkiša bio je jedini muzej u Evropi koji je pored čokolade čuvao i bombone, lizalice, keks i žvake. U Beogradu je danas prepoznatljiv i po proslavama dečjih rođendana.
Advokat ste po struci i još uvek imate kancelariju. Kako je kolekcionarski hobi prerastao u muzej, a muzej u posao kojim se danas pretežno bavite?
Omote čokolada i keksa skupljao sam još kao dečak i tinejdžer, a neke stare ambalaže kojih danas više nema – na primer, od Eurokrema i drugih slatkiša, nalazio sam sa svih strana, pa čak i na selu. Privatno sam skupljao više od dvadeset godina, a kad je kolekcija prerasla okvire kuće, poželeo sam da je izložim. Pošto se najveći deo odnosio na ambalaže slatkiša, sama od sebe se javila ideja da to bude Muzej slatkiša.
I sam muzej je dugo vremena bio hobi, ali danas mi je to posao paralelno sa advokaturom. Pokazalo se da ima prostora za napredak, za osvežavanje kolekcije, a dali smo se i u proslave dečjih rođendana, po kojima smo danas zaista prepoznatljivi u gradu. Posla oko toga ima dosta, pa je ovo pravi primer hobija koji je prerastao u posao.

Kako ste pronašli prostor i kako je muzej krenuo u prvim mesecima?
Onog trena kada sam ušao u ovaj prostor, znao sam da će biti pun pogodak za moj muzej. Radijatori i vrata bili su baš u ovoj tirkiznoj plavoj boji, kao i deo zidova, pa sam to doživeo kao predznak. Uz to, javna garaža je na dvadesetak metara od ulaza, a do centra se stiže za par minuta hoda, što mi je bio vrlo bitan kriterijum.
Ideja je brzo zaživela. Mediji su došli odmah, ljudi su počeli da se javljaju, krenule su grupne ture. Ne mogu da kažem da je bilo mnogo rođendana, u celoj prvoj godini bilo ih je manje nego u dva meseca druge godine, ali se od početka osećalo da se nešto dešava i stizao je dobar fidbek. Nisam imao ni vremena da se zapitam da li treba da ovo radim, ponela me je bujica od samog početka.

Kako se danas dolazi do ovakvih eksponata, do kog vam je bilo najteže da dođete i ko vam je sve pomogao u tome?
Pre otvaranja najveći deo posla bila je nabavka, najčešće preko sajtova kao što su Limundo i Kupindo, i preko drugih kolekcionara, s kojima sam razmenjivao artikle ili od kojih sam kupovao ambalaže. To traje i danas, kad naletim na nešto zanimljivo, kupim. Otprilike polovina kolekcije nije izložena, već stoji kod kuće i u magacinu jer nema prostora za sve, pa povremeno menjamo postavku, nešto izbacimo, nešto ubacimo.
Najređe su često baš stvari koje su nekad svima bile dostupne. Nekada ste u svakoj kući mogli da nađete limenu ambalažu Eurokrema, kao i njegovu originalnu plastičnu ambalažu, ali ih gotovo niko nije čuvao, pa je danas do njih najteže doći. Plastičnu sam nabavio tek pre godinu dana, a nedavno sam došao i do Đetić keksa. Još uvek bih voleo da nabavim kutiju bločića Eurokrema, onu originalnu sa sličicama životinja na ambalaži. Uvek postoji neka sitnica koja vam izmiče. A nekad me iznenade stvari iz malih, starih manufaktura i fabrika. To su mi, pored onih koje mene lično podsećaju na detinjstvo, najzanimljiviji eksponati.
Najdraže su mi, ipak, predratne kutije fabrike Braća Ruff. Kad u ruci držite nešto što je staro sto godina i iza čega stoji tradicija, to je poseban osećaj.
Ne sarađujemo mnogo sa fabrikama slatkiša. Iskreno, nisam ih ni kontaktirao. Jedini izuzetak je Paraćinka. Njima sam se obratio lično, pa su nam besplatno ustupili nekoliko neraspakovanih proizvoda, još u celofanu, starih više decenija. Među njima su Žvazbuka, čuvene kamene bombone iz devedesetih i cigarete žvake koje su bile veoma popularne.
Njima je pre desetak godina magacin bio poplavljen i dosta toga je propalo, pa smo im još zahvalniji što su nam izašli u susret. Dešavalo se nekoliko puta i da nam i posetioci sami donesu eksponate.
Registrovani ste kao udruženje, a ne kao firma. Zašto ste izabrali taj oblik i kako se muzej finansira?
Muzej je privatni, osnovali smo ga supruga i ja, a registrovan je kao udruženje jer je to oblik u kom se privatni muzeji kod nas najčešće i registruju. Suštinski, ovakav muzej deo prihoda mora da ostvaruje i kroz donacije, pa je udruženje za to najprikladnija forma. Najviše se finansiramo od dečjih rođendana i ulaznica, a određeni procenat prihoda dolazi iz donacija i sponzorstava, od firmi i od pojedinaca.

Kako izgleda jedan obilazak muzeja?
Obilasci su organizovani u turama na svaki pun sat u toku dana. Prva tura je u 11, druga u 12 i tako sve do poslednje u 17 časova, svim radnim danima osim ponedeljka. Vikendom primamo posetioce samo po prethodnom dogovoru, jer su tada najčešće rođendani. Tura traje između 45 i 55 minuta, dakle nešto manje od sat vremena.
Počinjemo u ulaznoj prostoriji, gde pokazujemo i objašnjavamo naše najpoznatije domaće slatkiše, poput Plazme i Krem bananice, zatim stare omote čokolada od kojih deca neke prepoznaju, a neke ne. Tu su i najmanji slatkiši, ali i eksponati pravljeni baš za nas, poput prave, teške lizalice od pet i po kilograma i velikog medenjaka. Medenjak se, nažalost, već malo deformisao, ali to je i dokaz da je pravi, jer su deca sumnjala da je od nekog veštačkog materijala, a odrasli da je od stiropora.
Zatim idemo u mini-radionicu pravljenja slatkiša, dok ceo obilazak u pozadini prate zvuk i slika starih reklama za slatkiše, najčešće iz osamdesetih i devedesetih godina. U trećoj prostoriji je kada puna kugli, u kojoj deca vole da se fotografišu, i u njoj je izloženo najviše starih ambalaža. Tu pričamo razne zanimljivosti, recimo o medu, koji je možda jedini zdrav slatkiš i nema rok trajanja.
Trudimo se da sve bude interaktivno i da deci neki eksponati prođu kroz ruke. To je, na primer, stari mikser, kasica Chupa Chups koja je, zapravo, bila ambalaža za lizalice ili prava stara presa za mentol bombone koju nam je, za izložbu, posudila porodica Maksimović iz Jabuke kod Pančeva, koja se pet generacija bavi poslastičarstvom.
Pored ambalaža imamo i predmete koji nisu slatkiši, ali su vezani za njih i bude nostalgiju. To su albumi sa sličicama koje su svi skupljali, poput albuma Životinjsko carstvo, Sara Kej i Štrumfovi. Njih su izdavale fabrike slatkiša, a deca koja popune album dobijala su od fabrike onoliko slatkiša koliko je dete težilo. Proizvođači su, uostalom, znali da deca pored slatkiša vole i igračke, pa su gledali da to dvoje spoje. Tako smo dobili Kinder jaje, Pez bombone i mnoge druge slatkiše u kojima su se spojili igračka i slatko.
Nemamo puno modernog u postavkama jer se trudimo da ništa ne bude mlađe od dvadesetak godina. Jedan od izuzetaka je ovaj gramofon, koji izgleda retro, a zapravo je nov proizvod, samo smo ga prelepili. Uskoro ćemo puštati i ploče, da posetioci i deca imaju potpuniji doživljaj dok razgledaju.

Šta deca prave u radionici slatkiša?
Deca imaju sedam-osam kalupa i desetak vrsta ukrasa. Čokoladu nabavljamo mi, u aparatu se temperira, odnosno topi i održava na određenoj temperaturi, i onda se sipa u kalupe. Nisu u pitanju nikakvi originalni recepti. Deci je najzanimljivije što sami biraju oblike, pa im čokolada ispadne baš onakva kakvu žele, a kad je ukrase bombonama i perlicama, dobiju nešto zaista svoje. Posle nekoliko minuta u frižideru čokolada je gotova i odmah može da se pojede.
Ranije smo pravili i mini-šećernu vunu, ali se u praksi, posebno poslednje dve godine, pokazalo da je to komplikovano kod grupnih tura i rođendana. Mnogo dece želi da pravi, a aparati rade sporo. Povremeno imamo i radionicu ukrašavanja medenjaka.
Kako na postavku reaguju odrasli, a kako deca?
Kod odraslih se gotovo svakodnevno dešava da neko nešto prepozna i oseti nostalgiju iz detinjstva. Za nekoga su to kamene bombone, za nekoga Šok i Mint žvake, a tu su, naravno, i čokolade. Jadro keks mnoge vraća u rane osamdesete, kao i kolekcija Kinder Lade u onim čuvenim šoljicama s kravicom. To je ono što u ljudima budi nostalgiju. Ipak, sve je vrlo individualno, ono što jednog na nešto podseti, drugog ne mora.
Kod dece je drugačije. Primetio sam da danas gotovo niko od njih ne zna šta je bombonjera, iako su nekad svi znali. Kad ih pitamo, čak i kad im kažemo prvo slovo, ne znaju. Zanimljivo im je kako se pravila Krem bananica, koja je autentično naš proizvod, pa zatim kako je izgledala stara ambalaža Plazme, a zabavne su im i stare maga žvake. Tu je i stara, osušena šećerna repa. Kad decu pitamo od čega se pravi šećer, mnogi kažu od šećerne vune. Zato gledamo da ih i edukujemo, a ne samo da ih zabavimo.
Pričamo im i o štetnosti prekomernog unosa slatkiša i o tome kako da čuvaju zube, i za to imamo neke zanimljive prikaze. Ali, nismo toliko strogi da mislimo kako slatkiše treba potpuno zabraniti i da im je mesto samo u muzeju.

Ko su vaši najčešći posetioci i kako stranci doživljavaju priču o jugoslovenskim slatkišima?
Stranih turista ima više leti, ali najčešće nam dolaze grupne posete vrtića i nižih razreda osnovne škole kao i porodične posete, roditelji sa decom. Verovatno i zbog boja, te tirkizne i roze, muzej se najviše povezuje sa dečjim svetom. I, naravno, poznati smo po rođendanima.
Strancima je teže da povežu neke stvari, i tačno je da mnoge ambalaže na njih neće delovati kao na nas i neće im buditi sećanja. Zanimljivi su im kuriozitet, najstarije ambalaže, boje. Dosta je gostiju iz regiona, imali smo posetioce iz Hrvatske i Slovenije, a sada dolazi i dosta Rusa. Njima su neke stvari bliže nego prosečnom Evropljaninu, jer imamo nekoliko eksponata iz vremena Sovjetskog Saveza, sa kojim je Jugoslavija sarađivala. Naravno, bilo je saradnje i sa italijanskim fabrikama, jer je većina ideja i licenci za kremove i druge proizvode stizala upravo iz Italije, uključujući čak i Plazmu.
Po čemu su proslave rođendana u muzeju posebne?
Proslava traje dva sata, a sa decom rade tri devojke koje vode animaciju. Pored obilaska i radionice pravljenja slatkiša, deca imaju i muzičke igre, koje, takođe, prilagođavamo našem svetu, da budu nekako povezane sa slatkišima i muzejom. Ljudi se najčešće opredeljuju za paket sa čokoladnom fontanom, uz penaste bombone i banane, i po tome se razlikujemo od drugih. Tu je i pinjata u obliku Kinder jajeta napunjena slatkišima. Mogla je da bude bilo kog oblika, ali Kinder jaje je simbol slatkiša, a i unutra decu čeka iznenađenje.
Proslave su namenjene deci srednjeg uzrasta, od pet do 12 godina. Deca su uglavnom bez roditelja, ostaju samo roditelji slavljenika.

Kako vas ljudi pronalaze i koliko vam u tome pomažu društvene mreže?
Na početku su to najviše bila TV gostovanja i mediji uopšte, a kasnije su počele da rade preporuke. Primetio sam da se kod zakazivanja rođendana možda i više od polovine javljaju ljudi čija su deca već bila na nekoj proslavi kod nas pa sad žele da i ona slave ovde, ili oni koji su već slavili pa dolaze ponovo, ili za drugo dete. Naravno, ima i novih, koji su nas negde videli ili su bili u poseti.
Na mrežama nas uglavnom prate odrasli koji traže nešto za svoju decu. Platforme se vremenom menjaju i više nije dovoljno biti prisutan samo na jednoj. Nekad su to bili YouTube i Facebook, onda je došao Instagram, sada smo i na TikToku, a sve se i dalje širi. Najveću vidljivost, ipak, nam je doneo Instagram, gde imamo nešto više od 30 hiljada pratilaca. Ali, gledamo i da kroz mreže ne otkrijemo baš sve, jer je cilj da ljudi dođu i sami nešto otkriju i dožive. Miris, zvuk starih reklama u pozadini, uskoro i zvuk gramofonskih ploča, to se kroz snimak ne može dočarati. To mora uživo.

Posle Beograda otvorili ste muzej i u Novom Sadu, ali ste ga zatvorili posle godinu dana. Šta se tamo dogodilo i šta vas je to iskustvo naučilo?
Iz mog iskustva u preduzetništvu, i u ovoj sferi i u nekim drugim, stvari se pokažu brzo, nekad i odmah na samom početku. Što kažu, po jutru se dan poznaje. Ne verujem baš da nešto treba dugo čekati da bi se polako razvilo, nego ili odmah osetite da idete u pravom smeru ili ne. U Beogradu se to osetilo odmah, a u Novom Sadu nije.
Tamo sam otvorio muzej sa iskustvom da je u Beogradu išlo zaista lepo i sa mnogo eksponata koje nisam imao gde da izložim. Voleo sam ideju da napravim tu priču i u drugom najvećem gradu u zemlji. Ipak, iskreno da budem, dok sam opremao prostor, već pri kraju sam osetio, a i znao, da neće ići u meri u kojoj sam prvobitno mislio. Osetio sam i taj impuls grada. Nažalost, kod nas je tržište takvo da neke stvari koje mogu da uspeju u Beogradu ne mogu da uspeju nigde drugde u Srbiji. To je prosto činjenica, tržišta su mnogo manja. Novi Sad je monumentalan, meni lično možda i lepši od Beograda, ali nema taj kapacitet, nema toliko ljudi da bi neki poslovi opstali, a naš je upravo takav.
Tamo smo radili oko godinu dana. Posetilaca je bilo lep broj, bilo je i rođendana, medija je bilo puno, ali ne dovoljno da muzej pokrije sve troškove, uključujući reklamu, i da bude bar u nekoj pozitivnoj nuli. Sve je to tražilo mnogo energije i vremena, uglavnom sam putovao vozom. A baš u tom periodu dogodila se i tragedija na stanici. Grad se nekako povukao, proslava i rođendana je bilo manje i sve je palo u drugi plan. U jednom trenutku, kad sam video da trošim mnogo energije i vremena, a da finansijski pravimo i minus, odlučio sam da tu priču zatvorim. To mi jeste teže palo, ali mislim da čovek koji se odluči da nešto otvori mora da bude spreman i da nešto preseče.
Zanimljivo je da i danas, posle godinu i po dana od zatvaranja, ljudi zovu da pitaju da li i dalje radimo u Novom Sadu i da li mogu da dođu na proslavu rođendana. Onda se ponekad zapitam gde su svi oni bili tada.

Kakvi su vam planovi za dalje?
Posle iskustva sa Novim Sadom nemam nameru da otvaram muzej u nekom drugom gradu niti da se širim. Smatram da treba da ostane ovo što jeste, vremenska kapsula i naš porodični angažman. Mislim da je to i u duhu naših početaka.
Ono što me trenutno najviše zanima je istorija. Dosta obilazim Istorijski arhiv Beograda, Arhiv Jugoslavije i još par ustanova, tražim stare knjige i pokušavam da izvučem priče o porodicama koje su stajale iza naših fabrika slatkiša. Pre svega o porodici Ruff, jer mi je njihova priča inspiracija. Njihova fabrika prethodila je Pioniru, koji je nastao posle nacionalizacije, a poznati su po tome što su tvorci čuvenih Negro bombona. Mislim da je ljudima zanimljivo kako neko ko je pre Drugog svetskog rata bio na vrhuncu i stvorio svoje proizvode može zbog spoljnih okolnosti da ostane bez svega. Fabriku su mu nacionalizovali, otpustili su ga i na kraju mu rekli da nije dovoljno stručan da bude direktor firme koju je, de facto, sam napravio.
Videćemo, možda iz svega nastane i neka slatka knjiga.

Koji je vaš omiljeni slatkiš iz detinjstva i koji biste slatkiš iz kolekcije vratili na tržište da možete?
Voleo sam najviše Kinder jaje, a Krem bananicu i dalje jako volim, iako danas ima mnogo više ukusa nego nekad. Tu su i kamene bombone i, naravno, Eurokrem, ali mnogi posetioci kažu da on više uopšte nema taj autentični ukus, sa čime se slažem. Zato bih, kad bih mogao, na tržište vratio upravo onaj stari Eurokrem. To je bilo nešto stvarno drugačije.
Autori
Pravnik u pokušaju, novinar i prevodilac po definiciji. Ljubitelj japanske kulture. Ospe se kad pročita nemogu i/ili neznam.Ume da izrecituje (ne tražite da peva ako vam je sluh mio) Barbaru od Žaka Prevera, na francuskom, bez akcenta, koju je nabiflao samo iz njemu znanih razloga.
Više o Aleksandru
Primarno animator i video montažer, teški zavisnik od After Effects-a.Još kao mali analizirao je crtane filmove i to površno znanje prenosio u blokčić, sliku po sliku, stranu po stranu, kao frejm po frejm... i zatim brzim listanjem uživao u nekoliko sekundi animiranog sadržaja, koji je za njega bio od neprocenjive vrednosti.
Više o Đorđu
Već dvadeset godina se klackam između tehnologije, marketinga i preduzetništva. Savetovao sam najveće globalne brendove kada je digitalni nastup na lokalnom tržištu u pitanju. Danas i dalje savetujem neke globalne, ali i mnoge lokalne kompanije – kako male, tako i velike.
Više o Ivanu
Niz godina se bavi svim oblastima internet marketinga sa naglaskom na kopirajting, SEO i društvene mreže. Svoje iskustvo prenosi kroz predavanja vezana za različite oblasti internet marketinga fokusirajući se na praktičnu stranu koja je osnova uspešnog poslovanja.
Više o Ivanu
Fotograf, videograf i petrolhead. Voli sve što ima točkove, a naročito Mazdu, kao i sve što ima elise, naročito ako ima i kameru. Govori tiho i nosi Nikon sa sobom.
Više o Vojislavu










