Pinki Kids:
Dečja obuća sa veselim motivima za udoban i pravilan hod
Pinki Kids je porodična proizvodnja dečje obuće sa više od 60 godina tradicije, koju danas predvodi Goran Radisavljević. U ovoj radionici u Ostružnici nastaju dečje pantofle i sandalice, ali i ženska obuća, koja se nosi širom Balkana. Kod porodice Radisavljević sve počinje od prirodnih materijala i ručne izrade. Njihovi đonovi se ne kupuju, već se prave od ter gume i poliuretana, jer bezbedan i udoban korak mora imati čvrste temelje.

Pinki Kids modeli su bez metala, sa antibakterijskim ulošcima i antikliznim đonovima, a svaka sezona donosi nove boje, motive i modele, jer obuća mora biti i funkcionalna i voljena. Zahvaljujući znanju, upornosti i posvećenosti, Pinki Kids danas izvozi u više zemalja bivše Jugoslavije i sarađuje sa velikim lancima, kao što je, recimo, Đak Sport.
Čime se bavi Pinki Kids?
Bavimo se proizvodnjom dečje i ženske obuće. Ovo je porodična firma iz Ostružnice, koja neprekidno posluje još od 1969. godine. Prvo je vodio naš otac, a potom brat i ja. U međuvremenu se pridružila i nova generacija – naši sinovi.
Kako su izgledali prvi proizvodi i koliko se proizvodnja menjala tokom vremena?
Počeci su bili veoma skromni. U to vreme, obuća u Srbiji bila je usko vezana za kulturu i izgled srpskog seljaka – najčešće su to bili pleteni opanci i slična tradicionalna obuća. Moji roditelji, kao i cela porodica, završili su zanate vezane za izradu opanaka. Vremenom, kako je zub vremena činio svoje, proizvodnja se usavršavala i prilagođavala novim zahtevima.
Danas radimo po evropskim standardima i koristimo metode koji su u skladu s onima koji se primenjuju u savremenoj industriji obuće širom sveta. No, od samog početka proizvodili smo obuću za decu i žene, a u planu nam je proširimo proizvodnju na mušku obuću.
Posao ste preuzeli od svog oca, a vaš sin je sada deo posla. Kako je izgledao taj prenos znanja?
U mom slučaju, prenos znanja je išao prirodno. Živeo sam s tim poslom, bukvalno u kući gde se obuća pravila. I naučio sam sve kroz svakodnevno zalaganje i posmatranje. Moj sin je otišao korak dalje. Završio je tehničku školu, smer za izradu gornjih delova obuće, što znači da je školovani obućar.
Njegov dolazak uneo je profesionalizaciju. Mi smo radili „po osećaju”, vizuelno pratili konkurenciju, kombinovali šta može, šta ne može, dok nismo sami sebi izgradili standarde. On je došao sa znanjem konkretnih, međunarodno pravila i standarda – zna kolika mogu biti odstupanja, kako se rešavaju problemi, kako funkcioniše ozbiljan proces obućarske proizvodnje.
Šta možete reći o proizvodnji vaših proizvoda?
Što se tiče naših proizvoda, sami proizvodimo donje delove obuće, odnosno đonove. Za dečju obuću koristimo „ter“ gumu, a za žensku poliuretan. Sve te materijale uvozimo iz Italije i sami pravimo sve potrebne količine.
Poliuretan je specifičan po svojoj mekoći i lakoći, što mu je glavna prednost. „Ter“ guma je, pak, izuzetna zbog neklizajućih svojstava, što je posebno važno kod dečje obuće, da bi se sprečile povrede.
Koliko ljudi stoji iza celokupne proizvodnje i svega što radite?
Iza svega stoji naša porodica – nas petoro. Odmah zatim dolaze ljudi koji su direktno vezani za firmu – njih je oko desetak. Pored toga, imamo i spoljne saradnike u drugim gradovima koji za nas obavljaju različite delatnosti: pripremu za štampu, tehničku doradu i sve ono za šta nemamo potrebnu opremu u okviru naše proizvodnje.
Da li mašine možete da nabavite u Srbiji?
Nažalost, sve što je nama neophodno za rad – i oprema i alati – u Srbiji ne postoji. Apsolutno ništa ne nabavljamo lokalno, osim usluga za sitne popravke ili prepravke. Svu opremu uvozimo, najviše iz Nemačke, Italije i Turske. Dakle, oslonjeni smo isključivo na uvoz kada je reč o ključnim komponentama proizvodnje.
Imate li problema sa nabavkom materijala?
Generalno, nemamo problema – sve se rešava. Ipak, u dva do tri navrata imali smo manjih izazova, pre svega zbog velikih varijacija u cenama. To su bili periodi izazvani globalnim dešavanjima, kao što su rast cena goriva, izbijanje ratova, i pandemija korone, koja je zaustavila mnoge procese. Roba nam je kasnila, bilo je zatvaranja luka, problema sa cenom transporta, itd.
To su bili izuzetno teški uslovi poslovanja. No, znali smo da to stanje ne može trajati večno, jer je bilo pogubno ne samo za nas, već za ekonomije širom sveta. Naš zadatak bio je da premostimo to vreme – na bilo koji način i uspeli smo.
Da li danas imate neki lager materijala koji bi vam omogućio da izdržite nekoliko meseci u slučaju da se nešto slično ponovo desi?
Imamo. Lager materijala postoji i u najnormalnijim okolnostima, a ne samo kao priprema za vanredne situacije. Uvek nastojimo da imamo dovoljnu zalihu za održavanje naše redovne proizvodnje.
Kako ste formirali nazive svojih brendova?
Nazivi su nastali iz sitnica, životnih trenutaka. Pinki Kids, recimo, potiče od nadimka mog sina – zvali smo ga Pinki – i tako je ostalo. Što se tiče brenda ženske obuće Vera Ortopedik, i tu je inspiracija porodična – moja supruga se zove Vera, ali nije samo to. Vera je i ime koje je međunarodno prepoznatljivo, i s ponosom smo ga uzeli. To je deo nas, naše porodice, i deo našeg identiteta.
Po čemu se vaša obuća izdvaja od drugih?
Naša obuća je prilagođena domaćem tržištu i isključivo se izrađuje od kože i prirodnih materijala. To je naročito važno kada je reč o dečjoj obući – Pinki Kids pantoflama, sandalicama, cipelama. Materijali moraju biti antibakterijski, jer se tako čuva zdrav razvoj stopala i pravilno držanje tela u najosetljivijem periodu života. To nam je osnovni cilj – da deci obezbedimo obuću koja doprinosi zdravom razvoju.
Kad kažem da poštujemo standarde, to nije puka reklamna poruka. Zaista ih poštujemo, bez obzira na cenu. Nama je zdravlje i kvalitet proizvoda na prvom mestu, a tek potom dolazi komercijalni interes. Pantofle i cipele moraju biti prilagođeni telu i deci – sve ostalo je sekundarno.
Šta karakteriše kvalitetnu obuću?
Kod dečje obuće najvažniji je dobar, savitljiv đon. On ne sme da bude klizav i mora biti antistatički. Zašto? Zato što su deca još uvek u razvoju i nemaju potpunu stabilnost u hodu – klizav đon može lako dovesti do pada i povrede. Zato koristimo specijalnu vrstu gume, odnosno „ter“ gumu, koji omogućava stabilnost i sprečava klizanje.
Takođe, svi materijali moraju biti kožni i prirodni. Antistatika je posebno važna kako deca ne bi bila izložena kontaktu sa metalima i električnim nabojima, što kod odraslih nije problem, ali kod dece može biti traumatično.
Anatomski ulošci, takođe, moraju biti od kože i antibakterijski. Koristimo pamučne, prirodne materijale kako bismo izbegli sve moguće bakterijske infekcije i druge zdravstvene probleme.
Na dečjim modelima izbegavamo upotrebu metalnih ukrasa poput šnalica, jer deca nisu uvek dovoljno spremna za takve detalje i mogu se povrediti.
Kako nastaje novi dizajn vaše obuće?
Dizajne radimo sami, na osnovu dugogodišnjeg iskustva, praćenja tržišnih trendova i procena o tome kuda će se moda kretati u narednoj sezoni ili godini. Imamo saradnike koji nam tehnički pomažu – crtanje, priprema fajlova, obrada slika, tehnička dorada modela i slično – ali ideje su isključivo naše.
Ipak, najveću odgovornost snosimo mi jer imamo i najviše iskustva.
Koliko različitih dezena imate u ponudi?
Iskreno, tačan broj ne znamo, ali znamo da je reč o velikom broju različitih dezena. Samo tržište i konkurencija nameću potrebu za konstantnim inovacijama – novim modelima, bojama, dezenima. To je, jednostavno, ritam industrije, kao i u svakoj drugoj oblasti proizvodnje u svetu.
Nove kolekcije radimo u četiri navrata godišnje: prolećne, letnje, jesenje i zimske. Svaka kolekcija donosi nešto novo, jer tržište to traži – pogotovo kada je reč o dečjoj obući. Deca imaju svoje miljenike: junake, životinje, razne šarene motive koje moramo da pratimo i uključimo u dizajn.
Šta je traženije: ženska ili dečja obuća?
Veći deo kupaca dolazi po žensku obuću. Naprosto, taj segment obuhvata širi dijapazon godina – od tinejdžerskog uzrasta od oko 17–18 godina, pa sve do trećeg doba, 70 i više godina. Deca, s druge strane, obuću nose relativno kratko jer brzo prerastaju brojeve, a onda postaju odrasli… I opet dolaze kod nas.
A kada je reč o ženskoj obući – ko su vaši kupci i gde se sve koristi vaša obuća?
Naša ženska obuća ima veoma široku primenu, a i krug potrošača koji su je prepoznali je sve veći. Jedan deo proizvodnje obuhvata klompe koje se koriste, kao radna obuća. Tu pre svega mislimo na zaposlene u ugostiteljstvu, medicini, raznim firmama za održavanje. A, naravno, obuća se koristi i kod kuće, u svakodnevnim uslovima.
Svi modeli su izrađeni isključivo od kože – kako gornjište, tako i tabanica. Time omogućavamo da osobe koje u toj obući provode i po 8 ili 10 sati dnevno ne dođu u kontakt s materijalima koji bi mogli da izazovu neprijatnosti ili pojavu bakterija.
Koji su vaši saveti za održavanje obuće?
Pošto je u pitanju kožna obuća, pranje se ne preporučuje. Umesto toga, savetujemo korišćenje suve četke i krema – bilo za ruke ili za obuću. Naime, kreme za ruke i kreme za obuću, u suštini, imaju istu funkciju – negu kože. Razlikuju se po mirisu, ambalaži i dizajnu. Dakle, svaka krema za kožu može poslužiti za negu kožne obuće.
Ukoliko dođe do reklamacije, kako rešavate takve situacije?
Malo je neskromno da kažem, ali gotovo da nemamo reklamacije. Dakle, u čitavoj jednoj jesenjoj sezoni – radili smo sa firmama kao što su Dexy Co i Đak Sport, koje su poručile količine između 7.000 i 10.000 pari obuće – imali smo jednu jedinu reklamaciju.
I to ne znamo ni da li je bila reklamacija u pravom smislu: da li je došlo do fizičkog oštećenja, da li je bila greška s naše strane… Nismo ni razmatrali. Jednostavno smo je prihvatili, bez rasprave. I to sa zadovoljstvom. Šta god da se desilo s tom obućom, nama je važnije poverenje.
Mislim da se tako mali broj reklamacija može zahvaliti tome što nismo prerasli u nešto što ne možemo da iskontrolišemo. Svi iz porodice smo svakodnevno u proizvodnji, stalno prisutni i pratimo svaki korak. Problemi koji bi mogli kasnije da postanu reklamacija – kod nas se rešavaju odmah, u samom startu.
Da li na vas utiče uvoz iz Kine?
Utiče, naravno. Ta međunarodna trgovina, svi ti lomovi i krize, ali i međunarodna blagostanja – sve to utiče. Međutim, mi se ovim poslom bavimo već više od 60 godina. Prošli smo tri-četiri državna sistema, razne krize, sankcije, ratove… Ništa nas više ne može iznenaditi.
Navikli smo da živimo u promenama i da radimo u svakojakim okolnostima. Naučili smo da se prilagođavamo. Može da se pojavi bilo kakva ponuda iz sveta, ali mi ovde najbolje znamo kakva je kultura našeg naroda. Znamo šta naš narod voli da nosi i nikakav Temu tu ne može da parira.
Gde ljudi mogu pronaći vašu obuću?
Naši proizvodi dostupni su putem dva brenda: Pinki Kids za dečju obuću i Vera Ortopedik za žensku obuću. Možete nas pronaći na našim sajtovima, kao i putem društvenih mreža: Instagram, Facebook, TikTok. Naravno, kao i direktno u prostorijama naše firme u Ostružnici.
Da li sarađujete s većim trgovinskim lancima?
Poslujemo sa trgovinskim kućama u Srbiji, kao što su Đak Sport, Dexy Co Kids, i drugim distributerima koji našu obuću prodaju u lokalima i putem interneta.
Ukoliko neko želi da uvrsti vašu obuću u svoj asortiman, da li postoji mogućnost za saradnju?
Naravno, uvek postoji prostor za nove saradnje. Nekada nismo imali mnogo kupaca, ali smo kvalitetom i dizajnom uspeli da steknemo poverenje i proširimo tržište. Sa rastom broja kupaca, otvorile su se i nove poslovne mogućnosti. Spremni smo na širenje i saradnju sa radnjama koje žele da u svoju ponudu uključe naše proizvode.
Kada govorite o tržištima, na kojima se sve nalazite?
Mislim na celokupno tržište Balkana. To podrazumeva i nove gradove i radnje unutar Srbije koje ranije nisu bile upoznate sa našim proizvodima, ali i izvoz u okruženju.
Za sada izvozimo u Makedoniju, na Kosovo, u Bosnu i Hercegovinu i Crnu Goru. To su naši početni koraci u inostranstvu. Pomalo izvozimo i u Italiju, ali to još nije u potpunosti zaživelo. Polako gradimo prisustvo i nadamo se da će se to proširiti i učvrstiti u godinama koje dolaze.
Da li su vas ustanove poput bolnica, vrtića ili škola kontaktirale u vezi sa većim narudžbinama?
Da, imali smo takve situacije. Uglavnom je to išlo preko organizacija: sindikata radnika, bolnica, sindikata ustanova. Međutim, nismo se mnogo fokusirali na takvu vrstu direktnih saradnji.
Zato što bi to zahtevalo širenje tima i povećanje broja zaposlenih. Smatrali smo da, ako bismo ušli dublje u taj tip saradnje i popunili to tržište, postojala bi opasnost da se taj posao kasnije smanji, a mi ostanemo sa viškom radne snage i obavezama koje ne možemo održivo da ispratimo.
Zato smo odlučili da ostanemo na nivou koji možemo stabilno da iznesemo. Kada se pojave zainteresovani, uvek ih usmeravamo ka našim stalnim saradnicima – distributerima i trgovcima. Njima pomažemo da se dogovore oko isporuke, dok se mi i dalje bavimo isključivo proizvodnjom.
Da li u tim slučajevima postoji mogućnost naručivanja obuće po želji?
Naravno, postoji fleksibilnost. Kupci mogu da biraju određene modele, materijale, boje, pa čak i da predlože nešto novo. U tom slučaju, ulazimo u ozbiljniji razgovor, zapišemo sve što im je interesantno i pokušamo da to realizujemo.
Mi se trudimo da taj lanac – od našeg dobavljača materijala, preko nas kao proizvođača, pa do krajnjeg korisnika – funkcioniše skladno. I verujemo da je uspeh upravo u tome da su svi u tom lancu zadovoljni.
Kada to postignemo, znamo da smo obezbedili posao ne samo za ovu, već i za narednu godinu. Jer, kad krajnji korisnik bude zadovoljan, on se i sledeće godine vrati – tražeći baš Pinki Kids ili Vera Ortopedik.
Da li radite uslužnu proizvodnju za druge brendove?
Radili smo to u jednom periodu, kada smo se borili za opstanak – imali smo i tzv. long poslove za strane partnere. To, u suštini, nije bio izvoz, nego uslužna proizvodnja. Ali, danas se trudimo da sve što radimo nosi naš brend, naš potpis. Ne želimo da radimo pod tuđim imenom.
Kakvi su vam planovi za dalje?
Pored pomenute muške obuće, nastavićemo da se trudimo još više i napredujemo koliko god možemo. Svakom napretku ne radujemo se zbog nas lično, već zato što možemo da zaposlimo još više ljudi. Da naučimo još više ljudi ovom poslu. Ako su oni zadovoljni i ostanu u ovom poslu – i mi smo srećni.
Šta biste poručili nekome ko danas planira da uđe u preduzetništvo?
Poručio bih, pre svega, da uči. To je najvažnije. Nakon toga, ako želi da se bavi bilo kojim poslom, što važi i za našu industriju, mora dati celog sebe. Dati 50% sebe, a očekivati 100% rezultata – to nije izvodljivo. No, kada date celog sebe, rezultat mora doći. Ako ne danas – sutra. Ako ne sutra – onda prekosutra.
Greške su neizbežne, naravno, kao i u svakom poslu. Ali, na greškama se i uči. A uz upornost i svakodnevno zalaganje, rezultati postaju sve bolji.
Autori

Pravnik u pokušaju, novinar i prevodilac po definiciji. Ljubitelj japanske kulture. Ospe se kad pročita nemogu i/ili neznam. Ume da izrecituje (ne tražite da peva ako vam je sluh mio) Barbaru od Žaka Prevera, na francuskom, bez akcenta, koju je nabiflao samo iz njemu znanih razloga.
Više o Aleksandru
Primarno animator i video montažer, teški zavisnik od After Effects-a. Još kao mali analizirao je crtane filmove i to površno znanje prenosio u blokčić, sliku po sliku, stranu po stranu, kao frejm po frejm... i zatim brzim listanjem uživao u nekoliko sekundi animiranog sadržaja, koji je za njega bio od neprocenjive vrednosti.
Više o Đorđu
Već dvadeset godina se klackam između tehnologije, marketinga i preduzetništva. Savetovao sam najveće globalne brendove kada je digitalni nastup na lokalnom tržištu u pitanju. Danas i dalje savetujem neke globalne, ali i mnoge lokalne kompanije – kako male, tako i velike.
Više o Ivanu
Fotograf, videograf i petrolhead. Voli sve što ima točkove, a naročito Mazdu, kao i sve što ima elise, naročito ako ima i kameru. Govori tiho i nosi Nikon sa sobom.
Više o Vojislavu