Kolumne Aleksandra Petrovski

Nema, ali napravićemo

Prestao je brend da me loži, jer sam počeo da ugađam ljudima,

rekao je Vladimir Nićiforović, osnivač i kreativni direktor „Ivice i Majice„, objašnjavajući da li su zaista bankrotirali i šta, zapravo, stoji iza nove kampanje rebrendiranja.

Žao mi je što u međuvremenu nisam imala priliku da razgovaram sa njim i da čujem njegovo razumevanje „ugađanja ljudima“. Imam neke ideje, no umesto da nagađam, iz sve snage navijam da prodaju mnogo više od 1677 majica, koliko su izračunali da im je potrebno da bi spasili i oživeli firmu.

Nićiforova izjava neka nam bude povod za razmatranje sopstvene definicije „ugađanja ljudima“ – kada i u čemu biti fleksibilan, a gde nema odstupanja. Navešću vam dve situacije iz ličnog iskustva. Počeću sa negativnom, jer želim da je što pre potisnem iz sećanja.

U razgovoru sa poznanikom saznah da je jedna „naša“ žena koja živi u Africi pokrenula modnu liniju – garderobu šiju lokalci, dezeni i krojevi asociraju na taj kontinent, ali su komadi odeće univerzalno nosivi. Pogledam fotke i baš mi se dopadne čitava ideja. Htedoh da je podržim, pa odlučim da poručim jaknu i pantalone, iako ni sajt ni Instagram nalog ne odaju mnogo poverenja (čitaj: nema opisa materijala, vodič za veličine, način dostave…). Postoji i verzija sajta na engleskom jeziku, ali iz čitave prezentacije je evidentno da komunicira sa srpskim tržištem (važno za nastavak priče).

Budem strpljiva i skoro 48 sati sačekam odgovor na Instagram poruku. Pošto sam od ranije upoznata sa cenama poštarine i carine, jedno od pitanja bilo je da li će uskoro dolaziti za Srbiju i donositi garderobu za prodaju. Ponovila sam ga, jer u prvoj poruci nisam dobila odgovor.

Dalja komunikacija…

Ona: Mislite da ja lično donesem??
Ja: Postoji li ta opcija?
Ona: Apsolutno ne postoji.

Kraj komunikacije. Nije bilo potrebe da odgovorim. Ti komadi garderobe mi nisu bili preko potrebni da bih prešla preko ovoga.

„Apsolutno ne postoji.“ Pljas! Kako si mogla tako nešto i da pomisliš?! Eto, pomislila sam da poznajete prilike na tržištu kome se obraćate i znate u kojoj je fazi razvoja vaš biznis. Samo sam pomislila. A sve i da sam toliko pogrešila u svojoj proceni, verujem da postoji mnogo pristojniji način da se to saopšti nepoznatoj osobi.

Hajdmo brzo na ovaj pozitivan primer. Jer – čaša žuči ište čašu meda.

Blažen bio Instagram što mi je servirao oglas zahvaljujući kome sam saznala da je u blizini pijace na koju idem u nabavku jedna vrlo zanimljiva poslastičarnica. Mnogo puta sam prolazila pored nje i sudila joj po ambalaži, da ne kažem, nije me privukao rustični stil. Ali me je privukao kroasan sa sladoledom. Tačnije reel.

Priča ide ovako…

Ja: Dobro jutro. Imate li kroasan sa sladoledom?
Prodavačica: Mislite profiterole?
Ja: Ne. Baš sa sladoledom. U čaši. Videla sam kod vas na Instagramu.
Prodavačica: Nemamo, ali napravićemo. Kakav želite?

Ne samo da su napravili, već je glavni poslastičar provirio iz radionice da me konsultuje kako želim da uklopi sastojke. Poslastica beše fantastična i za gledati i za pojesti. Još su mi se zahvalili što sam ih podsetila na njihov stari proizvod.

Ne morate da pogađate. Naravno da sam već istog dana podelila na svom Instagram nalogu ovo izvrsno iskustvo. Sve i da ono što su mi servirali na tanjiru nije bilo preukusno, koliko, zapravo, znate mesta na kojima (bez da vas poznaju) ćete dobiti odgovor „nemamo, ali napravićemo“? Ili biste pre čuli oblanda verziju „apsolutno ne postoji“?

Ne morate da pogađate. Naravno da sam već naredne subote došla ponovo, da proverim da li je to bila samo impresija u trenutku ili su im kroasani stvarno melem za nepca. Spojler: jesu.

Ali, to nije sve! Taman kada sam pomislila da su carevi i nema dalje, još jednom su me oduševili.

Dolazim do kase da platim, naručujem još nešto za poneti…

Prodavačica: Pa, što se niste javili da Vam opet napravimo kroasan sa sladoledom? Aca vas je prepoznao, pita kako je bilo.
Ja: Hvala vam mnogo. Žurim, pa sam uzela ovaj koji je već bio gotov, da ne čekam. Ali, hvala. Vidim da imate i makovnjaču, kad malo zahladni moraću i nju da probam.
Prodavačica: Pričekajte malo…

Pakuje mi parče makovnjače i pruža mi. Iako sam već platila račun. Nudim da doplatim, kaže da je to poklon. Zahvaljujem se još jednom i srećna odlazim u dan.

Poslastičarnica Petković otvorena je 1903. godine i najstarija je u Beogradu. Džaba bilo reela, da moje iskustvo u samoj poslastičarnici nije bilo još tri puta bolje. A znate zašto? Jer se ljudi koji rade tamo „lože“ na to. Stalo im je. Ako postoji eliksir dugovečnosti (brendova), onda je „loženje“ jedan od glavnih sastojaka.

Dopao Vam se tekst?
Podelite ga sa prijateljima!

Autor

Brend pripovedač, edukatorka i konsultantkinja. Novinarka. Dve decenije po profesiji, a sada po životnom opredeljenju – osoba koja traga za odgovorima, uobličava pitanja, ume da sluša i čuje, osoba koja pre drugih pokušava da spozna sledeću veliku ideju dok je još u povoju i one za koje misli da vrede osvetljava drugima, pomaže različitim svetovima da se razumeju, “rasklapa” kompleksne pojave i daje smisao onim naizgled malim.

Više o Aleksandri