Dejvid Ogilvi: Otac kampanja koje se i danas prepričavaju
Šta je sve potrebno da bi neko došao do titule oca advertajzinga?

Pisac i pripovedač
Marta je prvo htela da bude učiteljica. Pa da svira violinu. Pa da trenira karate, piše pesme, uči jezike i slika. Onda je htela da fotka, svira gitaru, upiše muzičku školu, čita psihologiju i da bude slobodni umetnik. (Štagod to značilo u glavi jedne dvanaestogodišnjakinje.) Pa je ponovo učila jezike, išla na t’ai chi i pevala, studirala kompoziciju pa muzičku pedagogiju, trenirala ninjutsu, još malo pisala i čitala psihologiju. Htela je da bude i radijski voditelj, da čačka po muzičkim softverima, čitala je istočnjačke filozofije i grčke mitologije…
Logično, u međuvremenu se odlučila za pisanje.
Pre mnogo godina je rekla da ne može da zamisli da ceo život radi jednu stvar.
Danas je još uvek loži psihologija, u poslednje vreme i neuronauke. I kada ljudi postaju prava verzija sebe ako je nekom stalo i ako ih razume.
Šta je sve potrebno da bi neko došao do titule oca advertajzinga?
„Ustanem oko 7, pristavim kafu, malo se razvlačim po kući… Svratim na društvene mreže… Uglavnom, nisam toliko produktivan kao što ljudi možda misle“, reče Džef Bezos prošle godine. I ostade živ.
Ima tome sada već 20 i više godina, a surfovanje internetom je bilo kudikamo manje naporno. Nije baš svako mogao da ima svoj sajt. Bilo je nemoguće zamisliti da vas ljudi zasipaju reel-ovima.
Ako skoknete do prodavnice da popazarite jogurt, mleko i par litara soka, možda ćete se nategliti, ali verovatno nećete završiti sa iščašenim ramenom.
Ako ste gledali film o Stivu Džobsu (onaj prvi, malo „romantizovaniji“ od svog sledbenika iz 2015.), niste mogli da propustite blještavu, otvarajuću scenu.
Šta je sve potrebno da bi neko došao do titule oca advertajzinga?
Kada smo bili mali, pa još školarci, imali smo tu i tamo čudne bauke.
Na prvi mah mogu odavati utisak osoba koje su saradljive i srdačne. Neretko i harizmatične, pa se toj harizmi i saradljivosti pripisuje udeo u njihovom uspehu u profesionalnoj i/ili privatnoj sferi. Na neki deseti mah, na fasadi srdačnosti i saradljivosti počinju mestimično da se naziru ozbiljne pukotine.
Bila je 1967. godina kada je Pit Taunsend, kantautor benda The Who, išetao na binu u relativno udobnom autfitu. Rokeri žešćeg zvuka, kakvi su, inače, bili The Who…
Kada je AI počeo da se uvlači u sve pore interneta, s jedne strane se čulo, „O ne, ukrašće nam poslove!“