Uspon, bez pada: kako je eBay (p)ostao prvi digitalni buvljak
Ako postoji nešto svojstveno ljudskom rodu, to je da mu stalno nešto treba.


Pisac i pripovedač
Marta je prvo htela da bude učiteljica. Pa da svira violinu. Pa da trenira karate, piše pesme, uči jezike i slika. Onda je htela da fotka, svira gitaru, upiše muzičku školu, čita psihologiju i da bude slobodni umetnik. (Štagod to značilo u glavi jedne dvanaestogodišnjakinje.) Pa je ponovo učila jezike, išla na t’ai chi i pevala, studirala kompoziciju pa muzičku pedagogiju, trenirala ninjutsu, još malo pisala i čitala psihologiju. Htela je da bude i radijski voditelj, da čačka po muzičkim softverima, čitala je istočnjačke filozofije i grčke mitologije…
Logično, u međuvremenu se odlučila za pisanje.
Pre mnogo godina je rekla da ne može da zamisli da ceo život radi jednu stvar.
Danas je još uvek loži psihologija, u poslednje vreme i neuronauke. I kada ljudi postaju prava verzija sebe ako je nekom stalo i ako ih razume.
Ako postoji nešto svojstveno ljudskom rodu, to je da mu stalno nešto treba.

Postoje ljudi u kojima se sretnu crte ličnosti kakve nikad ne biste mogli da zamislite u istoj prostoriji.

Ako ste pomislili da je 2026. počela haotično, dobro ste mislili.

Kada biste uzeli da „ispeglate“ celu svoju kožu, dobili biste (ravnu) površinu od oko 1,5 do 2 m2.

Ako vam se njeno ime učini nepoznatim, nije do opšte (tehnološke) informisanosti.

Ako postoji nešto svojstveno ljudskom rodu, to je da mu stalno nešto treba.

Odvajkada su se lupale glave i znojala čela sa, manje-više, jednim krajnjim ciljem: da se čovečanstvu život učini lakšim i udobnijim.

Nazovite to blagoslovom ili prokletstvom, ali da biste stvorili nešto vredno, neko mora da vas vidi.

Dok su šetali kroz Zarinu prodavnicu u Istanbulu, kupci i potencijalni kupci su nailazili na komade kakve sigurno nisu očekivali.

Svako čudo za tri dana, mislili smo (bar mi stariji) kada je buknuo fenomen Labubu. Ako su vam iščilile iz sećanja…
