Kolumne Danijel Milošević

Kopernikanski obrt

Na samoindukovanom sabatikalu trudim se svim silama da budem van svih tokova svoje branše (a i bilo čije druge). Mentalna higijena – jer od čega li se odmaram delimično ako ne od posla? Zatim, zdravlje – jer moj mozak neprekidno sklapa neke paterne i onda me to drži budnim noću.

Strogo mi je naloženo stoga da jedine paterne tražim (ako baš moram) na tkanini i eventualno šahovskoj tabli. Sve ostalo – pec.

U toj vantokovnoj svesti valja napisati i kolumnu. Da stvari budu što komplikovanije, sve to u periodu vaskrsenja najbitnije hrišćanske figure. Dok farbam jaja nekom jeftinom bojom iz supermarketa, pravdam se sebi da odmori su me ulenjili, a nemam ja vama ni šta da kažem.

Ipak, ja sam van tokova. Barem sam bio, do prosvetljenja za kasom u supermarketu.

Razmenjujem nekoliko reči sa još nekoliko vantokovnih ljudi dok čekamo kasirku. Jedan fini gospodin ispriča mi celu situaciju u državi i to prilično narodski i objektivno, uz dodatak “ali ne pratim ti ja to, jedva i novine čitam, bog ti sveti zna šta je tu tačno”.

Ništa on tu meni nije rekao sad novo od informacija, ali toliko pronicljivo za nekog ko ne prati eto ništa.

Pravi mali šok za mene sabatikalnog u sopstvenom malom univerzumu. Jer ja sam se isključio iz Matriksa, znate, a svet se tako radikalno promenio otkad mene nema čitavih mesec dana.

Zli jezici bi rekli da ja tražim opravdanje da ne mislim i ostanem zbunjen.

Dobri jezici rekli bi da imam otklon da posmatram malo stvari van svog mehura.

Kopernikanski obrt, hej.

Zaista, sa te sabatikalne udaljenosti, menja mi se pogled. Izoštrava se slika. Vidim kako mi se svet menja pred očima, ali morao sam da odskočim unazad da bih to video.

Krupna je to izjava, da.

Ali, ako zaista ne vidite tektonske promene u svetskom poretku, odnosu snaga, diplomatskim odnosima, troškovima života i kretanju finansijskih tokova, klimatskim promenama… Ili sam ja poludeo ili ste vi otkrili tajne tibetanskog zena.

Gradivni blokovi našeg sveta se pomeraju, i to baš oni od kojih zavise naši biznisi i životi, kao i biznisi i životi naših bližnjih.

Kaže njujorški profesor Skot Galovej kako su reklame “porez na internet koji plaćaju tehnološki nepismeni građani”. Dodao bih, i siromašni građani. Zar nije tako? Ja provodim dane smišljajući reklame, ali vi pronalazite sve moguće načine kako da ih blokirate ili izbegnete.

Da. Mi plaćamo servisima da ne bismo videli reklame. Nemaš da platiš? Moraš da gledaš. Ne znaš da instaliraš dodatke koji blokiraju reklame? Moraš da gledaš.

Kaže jedna influenserka sa mreže X (nekadašnji Tviter) kako ni mrtva ne bi platila YouTube Premium, jer zašto da plaća da nešto ne bi videla. (prim.aut. ako platite premijum nalog, ne prikazuju vam se reklame).

Pravi mali kopernikanski obrt. Od zlatne ere advertajzinga i izgradnje brendova i reklama koje smo prepričavali – zapadnjački svet okreće se paničnom bekstvu od reklama i ljudi su to spremni da plate.

A naši biznisi plaćaju dobre novce (dobro, ponekad!) da prave te reklame. Blesavo, zar ne?

Dozvolite blagi cinizam, ali možda nam plaćaju da pravimo nešto bolje, no to je druga priča.

Tom linijom dolazim i do one dobre stare da će ovom erom dominirati brendovi sa svhrom. Profesor Galovej oponira i tome. Kaže da živimo u post-brend eri, jer uzevši u obzir izbor koji ljudi imaju, nema smisla praviti brend. Ilustruje ovu tezu primerom da čak i čuveni Epl, koji je izgradio imperiju na čuvenim reklamama, sada pretežno oglašava elektroniku uz specifikacije, kao gole proizvode.

Autor ove kolumne dodao bi i diskutabilne poteze kompanija u ovaj niz, ali i tezu da je svaki brend zapravo mikrosvet za sebe. Pa, kad napraviš mikrootklon od mikrosveta, doživiš opet kopernikanski obrt.

Volim vaše vrednosti, ali… Objasni to milenijalcu koji ne može da kupi kuću ukoliko ne zaduži i svoje unuke. Naročito u zemljama u večnoj tranziciji.

Post-brend era mi se nekako dobro podudara sa erom post-istine. Znate ono, kad istina zavisi od toga kako na nju gledate. Celi taj post-brend-istina-život… u paternu dobro se vezuje za najnoviji hajp ove generacije, a to je veštačka inteligencija.

Ne umem da rastumačim tehničke analize berzi koje nalikuju pucanju dot com balona, iako mi je prilično jasno šta je poenta. Mogu da komentarišem, doduše, mali kopernikanski obrt i ovde.

Polovina interneta se davi u utopiji gomile autonomnih agenata i poruka da te neće zameniti AI nego ljudi koji koriste AI. Druga polovina u pretnji apokalipsom (mada oni su sve tiši, začudo).

Kompanija koje se bave razvojem VI ovo savršeno odgovara upravo zbog spomenute berze (i dečjih snova o pravljenju samosvesnog robota i usmerene evolucije čoveka…).

No, sjajni analitičar Benedikt Evans, analitičar tehnologije, obrće čitav koncept na glavu i uopšte ne ide tim putanjama. On kaže jednostavnu tezu iz pozicije potpunog otklona – ljudi, mi imamo mnogo dobar čekić, ali eksera niđe.

Ne baš tim rečima, ali to je poenta.

Dok smo opijeni futurizmom, nekako nam promiče da se OpenAI upartnerio sa StackOverflow, te se gomila programera nalazi u nebranom grožđu. Ili da je VI usisala u sebe sav poznati internet sadržaj, i u planu je učitavanje knjiga i sveg sabranog ljudskog znanja. Kakav obrt, ha?

Mi veličamo brendove koji prave VI, jer to nama donosi percipirano bogatstvo i brzinu u kreiranju sadržaja i umetnosti, i mogućnosti i ostvarenje SciFi snova i… Mi u marketingu možemo još brže da kreiramo sve. I vi ćete plaćati sve više blokatora reklama. Začarani krug.

A možda je to samo post-brend priča, jer modelima treba još materijala.

Gde li su tek autorska prava? Iako OpenAI ima lep manifesto na svom sajtu o označavanju izvora svojih informacija koji više liči na uvod u dobar SciFi.

Na kraju, nalepite činjenicu da je Open AI odlučio da uđe u direktnu trku sa Guglovim modelom pretraživanja i pravi svoj search GPT. Ko bi rekao.

Ne znam.

Sve se to lepo uklapa, kao puzla, u naučni rad Economics for the future – Beyond the superorganism (N.J. Hagens, 2019). Glavna teza rada jeste da je civilizacija postala superorganizam sa neograničenim potrebama za energijom i da ćemo uskoro potrošiti sve fosilne izvore energije. I uprkos obnovljivim izvorima energije, ne možemo da namirimo trenutne potrebe.

Drugim rečima, mi se provodimo kao da je sve na ovoj planeti neograničeno. Energija i način života su sada razgovor na nivou planete. Sve što sada vidimo nije održivo, niti će biti i kolabiraće u jednom trenutku i to nije isprazna pretnja.

Jednostavno je tako. Živimo u mehuru neograničenog rasta. Gorepomenuta veštačka inteligencija troši više struje nego čitave države, iako je tek čekić bez eksera. Živimo u ekonomskom uređenju koje propagira ideju bezgraničnog rasta.

Od vrste koja se bori protiv sila prirode za opstanak – dolazimo u situaciju da branimo opstanak sila prirode. Dobar obrt.

Mora da se može nešto učiniti, zar ne?

Odgovorio bih citatom iz novijeg domaćeg filozofskog podkasta Lukavstvo uma. Autorka Andrea Jovanović kaže da se trenutni sistem neograničenosti održava na ideji da svaka teza o ograničenju vodi u totalitarizam. A niko neće totalitarizam, tako?

Izgleda da nam treba, ipak, malo odmaka od raznih tokova. Kakav obrt.

Dopao Vam se tekst?
Podelite ga sa prijateljima!

Autor

Tip koji pomaže dobrim kompanijama da dođu do reči. Kreativni rad doživljava kao miks podataka, diplomatije i lucidnosti, a odnos u tom miksu još utvrđuje. Fokusiran na tehnološke kompanije u bilo kom sektoru.

Više o Danijelu