Kolumne Ivan Minić

Bio jednom jedan kalendar u zemlji seljaka na brdovitom Balkanu

Nervozan sam nešto u poslednje vreme. Taj deo godine, mnogo posla, mnogo nekih stresnih situacija koje nisu baš mogle da se predvide, i onda s vremena na vreme objavim na Twitteru (izvini, Elone) ili nekoj od drugih mreža neko svoje nefiltrirano mišljenje ili komentar.

I nije to ništa sporno, ja zaista stojim iza svih tih reči, samo je moj unutrašnji mrmot malo umoran, pa ne uvija preterano u foliju.

Kad sam bio mali, mnogo sam voleo da prebiram po ćaletovim knjigama i čitam. Tako sam se upoznao i sa Lazom Džamićem mnogo pre nego što smo se prvi put rukovali. U toj šarenoj biblioteci bilo je mnogo naslova iz izdavačke kuće Clio i iz Publikuma. Mislim da ove druge godinama nisam nigde sreo, ali sećam se pre više od 20 godina kako su izgledali njihovi kalendari.

Na prvi pogled, običan štampani kalendar srednjeg formata, sa radovima brojnih lokalnih i svetskih umetnika, sa jednom centralnom temom i dizajnom koji je bio svetski. Da se razumemo, to nije bio samo kalendar, ako bi se malo zagledali detaljnije i pročitali sve što tu piše. Tada bi to postalo neverovatno kreativno interaktivno umetničko delo bogato dodatnim sadržajem i temama za razmišljanje.

Citiraću baš Lazu na tu temu:

Publikum kalendar je bio jedan od prvih, u modernom smislu, transmedijalnih projekata, kako bi ga danas definisali. Ispoljavanje projekta se dešavalo oko jednog epicentra – tematski osmišljenog kalendara koji je bio centralni element, oko kojeg je orbitirao veliki broj različitih umetničkih aktivnosti, koje su prenosile poneki aspekt ključne poruke.

Značajan iskorak za Publikumov kalendar desio se 2001. godine, kada je štampani kalendar dobio i niz pratećih elemenata i događaja, knjigu, dokumentarni film, izložbu i sl. Te 2001, godine kalendar „Antizid“ je dizajnirao genijalni Mirko Ilić, javnosti je predstavljen u TV prenosu na nacionalnoj televiziji.

Verovatno se ne sećate svega toga, mnogi se ne sećaju. Ne sećam se ni ja svega, ali tri rečenice Milete Prodanovića koje sam tada pročitao urezale su mi se za ceo život:

Vreme kod Srba (i Balkanaca uopšte) veoma rastegljiv pojam. Orijentalna osobina za koju se veruje da je u mentalitet ugrađena tokom viševekovne turske okupacije. Na primer, “sada” ili “odmah” može da znači sutra ili prekosutra, za mesec dana ili nikad.

Mileta je, kao i Lazar, jedan od onih ljudi koji ne pričaju mnogo, gledaju, promišljaju i kada zapišu svoju misao, ona hirurški precizno opiše neki mentalitetski fenomen. I obično, kao i ovde, kada to pročitate, to nije nikakva božanska rečenica koju nije mogao smisliti i napisati bilo ko drugi. Ali nije je napisao niko drugi. Niko drugi nije tako obično, a tako precizno i sveobuhvatno opisao neku stvar koju svi vidimo (i često nas sve nervira). E, to je magija.

Publikumov kalendar je obeležio jedno vreme i bespovratno pomerio napred jednu čitavu kreativnu industriju. Izlazio je od 1993. do 2008. godine, a poslednjih nekoliko doživeo je i međunarodnu slavu i izložbe u brojnim američkim galerijama i muzejima.

Nemam ni jedan primerak, ali su mi neki prošli kroz ruke, pa sam zapamtio. Za nešto što je izdavano u 2000 primeraka godišnje, gotovo je neverovatno da kada odete na KupujemProdajem nema ni jedan da se prodaje. Nema, jer niko ne želi da proda nešto što je vanvremensko.

Izlazio je 15 godina, i već isto toliko ne izlazi, pa ipak, budite sigurni da se mnogi, malo stariji, brilijantni ljudi u vašem okruženju sećaju svakog izdanja i pamte kada su im prošli kroz ruke.

Vaše vreme je isteklo – car je go!

Ne bih voleo da ovo bude lament o tome kako je „ovaj grad nekada bacao svetla daleko“ i kako bi „mogao bolje“, iako zaista mislim da je to tačno. Ne bih to voleo, jer ne verujem da takav pristup može da dovede do bilo kakvog poboljšanja.

Ono što možda može je da malo više pričamo o stvarima koje su za sva vremena, i time unesemo poželjni šum i sveprisutno propagiranje instant bogaćenja.

Rečenica „Živi brzo, umri mlad, budi lep leš“ potiče iz filma „Knock on Any Door“ u kome noseću ulogu igra Hemfri Bogart, ali je punu globalnu afirmaciju doživela uz Džejmsa Dina. Lokalno postala je sinonim sa likovima kultnog filma „Vidimo se u čitulji“. Ako smo preživeli njih i uspeli da ih gurnemo u drugi plan, verujem da ipak zaista ima nade. Dobro, „Kiki“ i dalje, nažalost, ne silazi sa malih ekrana, ali ionako sve manje mislećih ljudi gleda televiziju.

Naš problem je mentalitetski i ne rešava se brzo. Ne mora ni da bude preterano teško, ali to je jedan od onih dosadnih lekova koji moraju da se uzimaju u tačno određeno vreme godinama da bi dao rezultat.

Pre nekih 5 godina, sedimo kolega i ja u kafiću-restoranu ispod kancelarije, oko nas je 50-ak ljudi, mi smo (na prvi pogled) jedini IT-jevci. Takođe, mi smo jedine osobe koje ne govore kako se obogatiti na kriptu. Siguran sam da, kada bismo mogli ponovo da stavimo sve te ljude u prostoriju, oni koji nisu završili sa negativnim saldom mogli bi stati na prste jedne ruke.

Generacije su padale na iste fore, samo je mrmot menjao foliju u koji ih pakuje.

A vrlo je prosto – ako zvuči previše dobro da bi bilo istinito, ili nije toliko dobro ili nije istinito.

Pa, dobro, zašto nas onda ne naučiš?

Ne bavim se prodajom sebe. Prvo, nema me dovoljno za tako nešto, a to što je preostalo voleo bih da sačuvam za sebe i drage ljude. Drugo, ne mislim da jedan kurs, ebook ili webinar mogu da reše sve probleme svih ljudi na svetu – slepi da progledaju, kljakavi da prohodaju, neprofitabilni da uđu u zeleno. Zbog toga, kako ne želim da ta prodaja bude prodaja magle, potrošnja sa moje strane bi verovatno bila takva da to nikako ne bi moglo da se isplati.

Volim da radim konsultantski, jer tu je obično potrebno da za neko konačno vreme analiziramo i postavimo neke stvari koje će klijent dalje samostalno sprovoditi uz pomoć i eventualno superviziju.

Volim da radim i mentorski, iako je to obično duži proces, jer mi pomaže da se i sam vratim nekoliko koraka unazad i počnem da razmišljam kako gotovo ni od čega napraviti nešto, uz pažljiv odabir bitaka i mnogo uloženog truda.

Ovo što volim – volim, između ostalog, i zato što mi omogućava da uđem nakratko u tuđe cipele, da naučim nove stvari, da vidim i osetim povratnu reakciju tržišta, a najviše zato što mogu iz „najboljih mesta u dvorani“ da vidim kako male „korekcije putanje“ kroz vreme donose velike rezultate.

Ali i da odgovorim na pitanje – ne mogu da vas naučim. Mogu da vam pokažem gde su stepenice, ali sami se morate popeti. Ono što mogu je da vas podsećam da stepenice postoje i da možda ne vode u raj, ali vode na dobro mesto. Ali, ako vi uporno tražite lakše rešenje, teško da će vam vremenom stepenice prirasti srcu.

Nemam(o) vremena za to

Često kažemo – ne može sve. Pa, zapravo, može skoro sve, ali ne može odmah. Može mnogo ako ulažete trud kontinuirano kroz vreme. Čak taj trud ne mora da bude preveliki, ali mora da bude svaki dan, na duge staze.

Svakog dana stavite sa strane 200 dinara i za godinu dana je to 73.000 dinara, za 5 godina 365.000 RSD koje, verovatno, niste ni osetili. Ako uračunamo kamatu, onda to može… ali da ne komplikujemo. Svakoga dana 15 minuta manje na TikToku je skoro četiri cela dana godišnje.

Ako te dve stvari spojimo svake godine, možete da odete na vikend negde bez da ste se pošteno oznojili da to sebi omogućite.

Svakoga dana pročitano 5 stranica knjige je 8-10 knjiga godišnje ili cela jedna polica za 5 godina. Svakog dana odslušano 20 minuta podkasta je 50 epizoda godišnje.

Inače, vreme suštinski ne zanima šta vi mislite. Ono protiče tačno 60 sekundi u minutu i na vama je da se prilagodite njemu. Vreme je tu da svedoči našim genijalnostima i glupostima, i svemu onome sivom između.

Na nama je da promenimo ugao gledanja, očekivanja i zavrnemo rukave.

Život prođe, i dok se trudite da impresionirate nevažne ljude, kasnite na neki pešački prelaz i semafor na kome vas možda čeka ljubav vašeg života. A njoj uopšte neće biti važno da li je košulja savršeno ispeglana i da li je brada obrijana milimetar ispod kože.

Biće važno osobi koju pokušavate da impresionirate nečim što niste, jer verujete da niste dovoljno dobri… To nije strašno, svi prođemo kroz to, samo nemojte pokušati od toga da napravite karijeru.

Inženjerski gledano, nije dobro da sistem ima single point of failure, kao ta vaša kula od karata.

Najpopularnija knjiga na svetu kaže u najpopularnijoj Top 10 listi u istoriji:

2. Ne pravi sebi idola niti kakva lika; nemoj im se klanjati niti im služiti.

A ja kažem, ne pravi… ali ako baš baš morate, gledajte da ne budu od onih koji se svakog dana. pre nego što stave masku i izađu međ’ ljude sa svojim holivudskim lažnim osmehom, zubima, obrvama i jagodicama, mole tom istom (ili nekom drugom) Bogu da ih „ne provale“.

Neke stvari i neki ljudi su za sva vremena.

Hajde da malo više slavimo njih, a malo manje ove koje rade samo dok ih „ne provale“.

Dopao Vam se tekst?
Podelite ga sa prijateljima!

Autor

Već dvadeset godina se klackam između tehnologije, marketinga i preduzetništva. Savetovao sam najveće globalne brendove kada je digitalni nastup na lokalnom tržištu u pitanju. Danas i dalje savetujem neke globalne, ali i mnoge lokalne kompanije – kako male, tako i velike.

Više o Ivanu