Kolumne Milovan Zvijer

Škola za mentore

Predvodnici: učenici starijih razreda osnovne škole koji kao pomoć nastavnicima vode učenike mlađih razreda na ekskurziju ili izlet.

– Leksikon YU mitologije

Jedno od prvih sećanja na osnovu školu su mi predvodnici. To je bila ekipa đaka starija od nas četiri godine, koje je naša učiteljica učila kosim crtama i slovima dok smo mi jaslice menjali za vrtić. Elem, ti „petaci“ (učenici petog razreda osnovne škole) su nas dočekali prvih dana osnovne škole i nekako su se šunjali po našim malim životima dok nismo ojačali.

Naša zajednička učiteljica ih je dobro pripremila da nam budu na usluzi, da se osećamo kao da su nam to starije sestre i braća, da sa nama nešto razgovaraju. Nekih od njih se čak i danas sećam – ne sećam se o čemu smo tada razgovarali, ali se sećam da su nas strpljivo slušali.

Ne bih se kladio da je moje kasnije interesovanje za sport (i uže posmatrano košarku) imalo veze sa predvodnicima, ali je zanimljiva slučajnost da je jedan od naših predvodnika igrao košarku za osnovnu školu, osvojili su neko takmičenje i njihove slike u plavim dresovima sa belim brojevima su stajale u holu ispred fiskulturne sale. To je meni tada bio simbol uspeha. Ne nosiš bilo kakvu majicu, već dres sa brojem!

Trener te školske ekipe je bio nastavnik fizičkog Mile Toskić, najveći znalac košarke koji nikada nije igrao košarku i autor najemotivnije definicije zašto je košarka najlepši sport sa loptom:

U svakom sportu sa loptom završni udarac uglavnom mora da bude najsilovitiji mogući, loptu moraš da šutneš nogom ili da je jako baciš ili udariš… Jedino u košarci to nije slučaj – u košarci prilikom šuta loptu rukom nežno pomiluješ.

Iako sam nekako preskočio školski sport i rano počeo da treniram u „pravom klubu“, Mile Toskić, kao moj nastavnik fizičkog i neko ko je sa mnom kasnije pažljivo individualno radio na bazičnim elementima košarke, dugo je godina meni bio važna figura. Njemu nije bilo važno da li sam dao koš ili sam promašio, bilo mu je bitnije da mi palac i mali prst drže loptu, a preostala tri prsta da daju lopti rotaciju (ili njegovim rečima, da loptu pomiluju), a najbitnije od svega da se ponašam i živim „kao sportista“.

Iako nije baš pošteno reći da sam se profesionalno bavio sportom, činjenica je da sam igrao par sezona seniorsku (prvoligašku) košarku. To je za mene jedno od većih ličnih dostignuća. Seniorski sport je ozbiljna stvar. Neki ljudi su cele svoje živote posvetili tome i sve druge prilike (čitaj, obrazovanje, pa i sve ono što sledi nakon toga) stavili sa strane. Ja nisam imao herca (a možda ni talenta) da budem jedan od njih. Imao sam, pak, sreću da mi saigrači u prvoj sezoni budu dva sjajna tipa (Željko Radonjić i Nebojša Bogavac). Jedan je bio „stara škola“ koji je bio ozbiljan klupski igrač i u staroj Jugoslaviji, a drugi je bio zvezda u usponu koji je kasnije postao i reprezentativac Srbije i Crne Gore (pa još kasnije samo Crne Gore). Ne samo da smo bili saigrači, bili smo i cimeri na pripremama, na putovanjima na turnire u Mađarskoj, pa i posle kad je krenula klupska sezona (sa kojom je meni paralelno tekao i treći razred gimnazije).

Pored svih njihovih igračkih i ljudskih kvaliteta, pored brojnih (meni) nezaboravnih situacija, ono čega se najviše sećam je da su me uvek tretirali ravnopravno i pomogli mi da osetim i poverujem da mi je među njima i mesto.

Kasnije tokom studiranja i rada sam imao sreće da je oko mene bilo uvek dovoljno ljudi koji su delili svoja znanja i iskustva. Niko od njih možda nije sebe doživljavao kao neposrednog mentora, ali sam kroz vreme kapirao da su to bili. Možda je na tom putu nekada nedostajalo konkretnog plana i strukture, ali nije nedostajalo sadržaja, što je presudno!

Pre nekoliko godina sam upoznao Dušana Duleta Basala, u periodu kada je Dule pokrenuo Talks & Folks, jedinstvenu platformu koja okuplja govornike i mentore kao deo ekosistema neformalnog obrazovanja i unapređenja kapaciteta organizacija i pojedinaca. Dok sam mogao i da razumem Duletov predlog da se pridružim njegovoj platformi kao govornik (već sam imao neka iskustva u toj oblasti), Duletov predlog da se uključim i kao mentor me je zatekao. Nisam sebe doživljavao kao nekoga ko bi mogao da bude mentor. Pre sam mislio da meni baš u tom trenutku treba „pravi“ mentor, mada sam ubrzo skapirao da jedna stvar ne isključuje drugu, tj. da je moguće istovremeno i imati svog mentora i biti nekome mentor.

Oni moji predvodnici iz osnovne škole, nastavnik Mile Toskić, pa saigrači Željko i Nebojša, te kasnije brojne kolege, niko od njih nije završio školu za mentore, ali u ukupno zbiru:

  • strpljivo su me slušali;
  • pažljivo i individualno su sa mnom radili;
  • tretirali su me ravnopravno;
  • delili su sa mnom svoja znanja i iskustva.

Većina nas u nekom trenutku postanemo nekome mentori – često slučajno, nesvesno, neplanirano, po funkciji, sticajem okolnosti. Svi smo mi uglavnom mentori amateri, ali i kao amateri imamo obavezu i odgovornost ka bliskim ljudima, kolegama, saradnicima i svima onima koji nam po bilo kom osnovu veruju (a neki možda od nas i zavise) da budemo strpljivi, pažljivi, da ih tretiramo ravnopravno i delimo ono što znamo. Ako to radimo kako treba, neće nam trebati škola za mentore, diploma ili priznanje, te će nas se neko sećati kao svog mentora.

Dopao Vam se tekst?
Podelite ga sa prijateljima!

Autor

Specijalizovan za pružanje pravnog savetovanja u M&A transakcijama (tj. postupcima kupovine i prodaje kompanija, raznih vrsta reorganizacije i restrukturiranja i statusnih promena) i drugim postupcima prenosa poslovanja, sa posebnim akcentom i iskustvom u postupcima tranzicije u vlasništvu i upravljanju u porodičnim kompanijama.

Više o Milovanu