Kolumne Marija Pešović

Reč godine: odgovornost

Glasam za to da se odgovornost proglasi za reč 2026. godine. 

Ne, zaista. Pod utiskom sam događaja kojima poslednjih nedelja svedočimo u našem društvu i čini mi se da se o odgovornosti danas govori više nego ikada. Ali, što mi je još važnije, imam utisak da ona polako prestaje da bude samo reč koju često čujemo i postaje nešto što sve više razumemo, preispitujemo i nadam se, počinjemo da živimo. 

Iskoristiću momentum i euforiju koja traje da malo pričamo o tome šta zapravo znači preuzeti odgovornost i koliko smo spremni da to učinimo onda kada nije ni lako ni prijatno.

Pre više od šezdeset godina, jedan psiholog sa Univerziteta Jejl pokušao je da dođe do odgovora na slično pitanje. Stenli Milgram osmislio je eksperiment koji je trebalo da ispita koliko daleko su obični ljudi spremni da idu kada im autoritet kaže da je to neophodno. Ono što je otkrio bilo je dosta uznemirujuće.

Milgram je bio inspirisan suđenjima nacističkim zločincima, a posebno odbranom Adolfa Ajhmana, koji je odgovornost za svoje postupke objašnjavao time da je samo izvršavao naređenja. Zanimalo ga je da li običan čovek, bez posebne sklonosti ka nasilju, može da učini nešto što je u suprotnosti sa njegovom savešću samo zato što mu je autoritet rekao da tako treba.

Učesnicima eksperimenta predstavljeno je da učestvuju u istraživanju o učenju i pamćenju. Njihova uloga bila je da, kao „nastavnici“, kažnjavaju pogrešne odgovore druge osobe električnim šokovima sve većeg intenziteta. Ono što učesnici nisu znali jeste da osoba sa druge strane nije zaista primala strujne udare, već su to bili glumci, koji su glumili reakcije, jaku nelagodnost, bol, molbe da se eksperiment prekine, pa čak i srčane probleme. Učesnici su, međutim, dobijali instrukcije da nastave. Istraživač u belom mantilu, predstavljajući autoritet nauke, uveravao ih je da je neophodno da se eksperiment sprovede do kraja.

Rezultati su bili uznemirujući. Veliki broj učesnika nastavio je da izvršava instrukcije, čak i kada je verovao da drugoj osobi nanosi ozbiljan bol. Povećavali su jačinu struje do maksimalne voltaže, koja je obeležena kao potencijalno smrtonosna, samo zato što je to neko tražio od njih. 

Milgram je pokazao koliko snažan može biti uticaj autoriteta i koliko lako pojedinac može da prepusti drugome odluku o tome šta je ispravno, a šta nije. Kao da je dovoljno da neko drugi preuzme odgovornost za odluku, pa da mi sebi olakšamo činjenicu da smo je sproveli u delo.

U svakodnevnom životu odgovornost ima mnogo lica. 

Postoji moralna odgovornost, koja ne zavisi od toga da li smo prekršili neki propis, već od toga da li možemo da stanemo iza sopstvenog postupka. 

Postoji pravna odgovornost, koja nastupa kada za određeno ponašanje zakon predviđa posledice. 

Postoji profesionalna odgovornost, koja podrazumeva da posao obavljamo savesno i u skladu sa pravilima struke. 

Postoji i politička odgovornost, koja se, u najširem smislu, odnosi na spremnost onih kojima je povereno odlučivanje da za svoje odluke polažu račune. 

Ove vrste odgovornosti često se prepliću, ali nisu isto. Neko može postupati u skladu sa zakonom, a da njegov postupak ipak bude moralno sporan. Isto tako, ne mora svaka loša poslovna odluka da predstavlja povredu zakona, niti svaki neuspešan rezultat znači da neko nije radio savesno. 

Preduzetništvo podrazumeva donošenje odluka u uslovima neizvesnosti. Nekada se procena pokaže dobrom, nekada se tržište promeni, partner odustane, projekat ne uspe ili se okolnosti jednostavno ne razvijaju onako kako smo očekivali. Kada bi se odgovornost merila isključivo konačnim rezultatom, malo ko bi se usudio da donese bilo kakvu ozbiljniju poslovnu odluku. Zato odgovorno poslovanje ne znači da ćemo uvek biti u pravu, već da ćemo odluke donositi promišljeno, na osnovu dostupnih informacija i uz svest o posledicama koje one mogu proizvesti. 

Zakon o privrednim društvima propisuje posebne dužnosti lica koja imaju ovlašćenja da vode poslove društva, među kojima je dužnost pažnje. Od direktora i drugih članova organa upravljanja očekuje se da postupaju savesno, sa pažnjom dobrog privrednika i u najboljem interesu društva. To nije samo formalna obaveza koja postoji da bi se zadovoljila zakonska forma. Ona ima vrlo praktičan smisao: kada neko upravlja tuđim kapitalom, donosi odluke o poslovanju i raspolaže resursima društva, mora biti svestan da njegova ovlašćenja sa sobom nose i odgovornost.

Ipak, odgovornost nije samo pravna kategorija. Ona je i važan deo poslovne kulture. Kompanija u kojoj zaposleni imaju slobodu da donose odluke, ali i razumeju posledice tih odluka, ima mnogo veće šanse da razvije samostalne i motivisane timove. Ako je odluka doneta u dobroj veri, uz odgovarajuće informacije i uverenje da se postupa u interesu društva, sam nepovoljan ishod ne mora značiti da je postojala povreda dužnosti. Nije isto pogrešiti u proceni tržišta i doneti odluku u sopstvenom interesu, zanemarujući interes društva. Nije isto preuzeti rizik i biti nepažljiv. Kada se greške posmatraju kao prilika da se unapredi proces, a ne samo kao razlog da se pronađe krivac, stvara se prostor za učenje i napredak. Odgovornost ne treba da bude prepreka inicijativi, već okvir koji omogućava da se inicijativa razvija na zdravim osnovama.

Milgramov eksperiment je i danas zanimljiv, ne samo kao istraživanje ljudske poslušnosti, već i kao podsetnik na značaj ličnog integriteta. Autoritet može da usmerava, organizuje i delegira, ali ne može da preuzme baš svaku posledicu tuđeg postupanja. S druge strane, odgovornost ne treba posmatrati kao razlog za strah od donošenja odluka. Naprotiv, ona je preduslov da imamo dovoljno slobode da odlučujemo, stvaramo, preuzimamo inicijativu i gradimo odnose zasnovane na poverenju.

Ako bi odgovornost zaista bila reč godine, volela bih da je ne pamtimo samo po tome koliko smo je zahtevali od drugih, već i po tome koliko smo je primenjivali u sopstvenom radu i svakodnevnim odnosima. Jer odgovornost nije nešto što se aktivira tek kada nastane problem, niti je rezervisana za one koji se nalaze na vrhu organizacione šeme. Ona počinje mnogo ranije, svakim preuzetim zadatkom, datim obećanjem i odlukom da svoj deo posla uradimo najbolje što možemo.

Na kraju, možda je upravo to najjednostavnija definicija odgovornosti: ne moramo uvek imati kontrolu nad ishodom, ali moramo imati svest o svom doprinosu. A kada svako preuzme odgovornost za svoj deo, mnogo je lakše graditi nešto što je veće od bilo kog pojedinca.

Dopao Vam se tekst?
Podelite ga sa prijateljima!

Autor

Marija je advokat, specijalizovana za imovinsko pravo, sa fokusom na pružanje individualnog pravnog savetovanja u oblasti planiranja nasleđivanja imovine i biznisa, kao i regulisanje imovinsko-pravnih odnosa.

Više o Mariji