Kako da remote komunikacija ne postane nužno zlo?
Šta bi moglo da pođe po zlu kada vaš tim (ili deo tima) radi na daljinu?


Pisac i pripovedač
Marta je prvo htela da bude učiteljica. Pa da svira violinu. Pa da trenira karate, piše pesme, uči jezike i slika. Onda je htela da fotka, svira gitaru, upiše muzičku školu, čita psihologiju i da bude slobodni umetnik. (Štagod to značilo u glavi jedne dvanaestogodišnjakinje.) Pa je ponovo učila jezike, išla na t’ai chi i pevala, studirala kompoziciju pa muzičku pedagogiju, trenirala ninjutsu, još malo pisala i čitala psihologiju. Htela je da bude i radijski voditelj, da čačka po muzičkim softverima, čitala je istočnjačke filozofije i grčke mitologije…
Logično, u međuvremenu se odlučila za pisanje.
Pre mnogo godina je rekla da ne može da zamisli da ceo život radi jednu stvar.
Danas je još uvek loži psihologija, u poslednje vreme i neuronauke. I kada ljudi postaju prava verzija sebe ako je nekom stalo i ako ih razume.
Šta bi moglo da pođe po zlu kada vaš tim (ili deo tima) radi na daljinu?

Godine 1997. glumica Fara Foset se pojavila na naslovnici Plejboja, i to prilično nestandardno odevena.

Spoiler alert: nije uvek zanimljivo, iako volimo tako da mislimo.

Kada ste poslednji put otišli na internet stranicu neke kompanije ili lidera, a da vam je odmah u startu bilo kristalno jasno sa kim imate posla?

Seminari, konferencije, paneli i radionice; vebinari, podkasti i predavanja, izlaganja i gostovanja… Toliko mesta na kome dobijate (ili stvarate) šansu da se nekome obratite.

Ako vam se njeno ime učini nepoznatim, nije do opšte (tehnološke) informisanosti.

Ima ljudi sklonih nesimpatičnim, ukorenjenim navikama – ne uvek, ali vrlo često – na primer, da čeprkaju po telefonu dok sa nekim razgovaraju oči u oči.

Godine 1959. na evropskim i američkim putevima su počeli da se kotrljaju unikatni automobili.

Raskidi su gadna stvar. Retko koji ne boli (ponekad baš mnogo boli) i ponekad ljudima treba dosta vremena da ponovo budu oni stari.

Kada biste stali ispred jedne šume, verovatno ne biste odmah videli koliko u njoj ima stabala i krošnji. A onda kada zakoračite, postajete svesni manjih „delova“: jednog po jednog stabla drveta koja počinju da liče na šumu kada izniknu jedno blizu drugog.
