Komentari

Slava genijalnim amaterima!

amateri

Kada su svojevremeno novinari pitali reditelja Orsona Velsa koja je tajna njegovog samopouzdanja za tako radikalne inovacije u filmu „Građanin Kejn“, njegov odgovor je bio:

Neznanje, neznanje i samo neznanje! Ne postoji to samopouzdanje koje se može meriti sa mojim tadašnjim neznanjem. Oprez i strah dolaze tek kada se upozna neka profesija, a ja sam tada verovao da kamera može da snimi baš sve što zamislim. Imao sam sreće da se kamerman sa kojim sam radio nije plašio kritika i neuspeha.

Legendarni Orson se tako filozofijom „šta zna dete šta je 500 kila“ upisao među filmske besmrtnike. Slična sećanja na sopstvene početke možemo pročitati u većini autobiografija poznatih preduzetnika i čuti tokom njihovih gostovanja u biznis podkastima. Urnebesne priče o potpunom ignorisanju ustaljenih pravila tržišta, neprihvatanja stava da je nešto nemoguće, improvizaciji, ubrzanom učenju, foliranju i uspehu na kraju. Svi po pravilu tvrde da bi, da su znali u šta se upuštaju, verovatno odustali od sprovođenja ideja koje su ih kasnije obogatile, proslavile i učinile autoritetima. Isto tako, svi oni se sa puno nostalgije i simpatija prisećaju tih dana nemaštine, borbe i povećane anksioznosti.

Rej Krok je, pre nego što je na globalnom nivou sa Mcdonaldsom uspešno postavio temelje franšiznog fast fooda, vršio istraživanje tržišta tako što je noću vadio prazne kutije iz kontejnera konkurentskih restorana, brojao ih i računao koliko su hamburgera prodali prethodnog dana. Fil Najt je sa svojom ekipom iz Nike-a, u trenutku kada su Adidas, Puma i Reebok već suvereno vladali svetom, pravio test đonove za patike sipajući gumu u toster za vafle. Osnivači Airbnb-a su verovali da je platforma uz pomoć koje bi ljudi primali u kuću potpune strance sjajna ideja, ali je retko ko delio njihov entuzijazam. Prvo lansiranje je prošlo nezapaženo. Pritajili su se i  je ponovo lansirali. I opet je bilo nezapaženo. Da bi preživeli, kupovali su kukuruzne pahuljice na veliko, sipali ih u kutije koje su sami dizajnirali i preprodavali. Nakon jednog u nizu neuspešnih pičeva (za treće lansiranje), investitoru Polu Grejemu poklonili su kutiju pahuljica. Kažu da je kroz smeh konstatovao: „Vi momci ste kao bubašvabe. Jednostavno odbijate da umrete.“ Investirao je u Airbnb i treće lansiranje je konačno bilo uspešno.

Naravno, to što je neko amater apsolutno ne znači da će uspeti u biznisu. Štaviše, vrlo je izvesno da će ogromna većina amatera jako brzo da propadne. (Što za njih može da bude i dobra stvar, ali o tome nekom sledećom prilikom.) Ipak, postoje neki genijalni amateri koji uspevaju naprave magiju tako što dobro smućkaju koktel sopstvenog neznanja, pomešanog sa ludačkom strašću, hrabrošću, kreativnošću, napornim radom i po pravilu – izuzetnom opštom kulturom koju poseduju. U tom alhemijskom procesu se rađa onaj neopipljivi „x faktor“ koji čini da neki biznisi „budu seksi“. Da „imaju dušu“. Da postaju „love brendovi“.

Naravno, ne želim da svoje male lokalne preduzetničke uspehe poredim sa uspesima onih čije sam amaterske epizode naveo, ali je neznanje sa kojim sam se upustio u preduzetništvo ekvivalentno njihovom, kao i sklonost ka kasnijoj romantizaciji svojih amaterskih početaka.

Pre petnaestak godina smo brat i ja podigli kredit da na Kopaoniku izgradimo brvnaru hostel. Imali smo po par godina iskustva u radu na najnižim pozicijama u turizmu i nikakvo formalno turističko obrazovanje. O gradnji brvnara smo znali još manje, ali nas to nije sprečavalo da maltretiramo majstore u želji da nam svaki detalj kuće izgleda kao u brvnarama koje smo videli u američkim časopisima. Bili smo toliko loši u finansijama da smo ceo iznos kredita potrošili već na polovini izgradnje, a ipak se odvažili da naplaćujemo avans za smeštaj u kući koja će tek biti izgrađena. Kada smo formirali cene, u ponudu smo uključili polupansion iako nismo znali da kuvamo. Sećam se i da me je predsednik Udruženja domaćih hostela zvao, tvrdeći da je ludost praviti hostel na planini, jer „na planine ne dolaze bekpekeri već porodice u unapred definisanim smenama od nedelje do nedelje“. Ignorisali smo većinu mišljenja i saveta, gurali, gurali i uspeli da, u dugovima do guše, otvorimo hostel na vreme.

Konkurencija nas je dugo ignorisala, nakon toga su nas kritikovali i podsmevali se, a onda su počele da se pojavljuju naše kopije. Mi smo do tada izgradili lojalnu bazu gostiju, odlične rejtinge, proverene dobavljače i saradnike i nismo imali razloge za brigu. Vratili smo i sve dugove i naučili da kuvamo. Više nismo bili amateri. A, pošto mi je u profesionalizmu izgleda bilo previše udobno, odlučio sam da se ponovo otisnem u burne vode amaterizma.

Tako sam, bez ikakvog prethodnog iskustva u online biznisima, sa saradnicima pokrenuo Zanateriju, učeći u hodu milion novih tehnoloških termina i pravila. Smišljao sam kreativne načine kako da privolim male proizvođače da nam se priključe, medije da pišu o nama, ljude da počnu da kupuju, kompanije da nas podrže…

Nakon toga smo ušli i u gradnju nove Montane na Kopaoniku. Došlo je vreme da porastemo, izađemo iz hostelskog moda i postanemo mali porodični hotel. Pokazalo se da je to bio toliko izazovan projekat u građevinskom, investicionom i organizacionom smislu da mi je preduzetničko (i svako drugo) samopouzdanje palo na vrlo, vrlo niske grane. Teorija o hrabrim amaterima koji sami kreiraju pravila i na kraju uspevaju uprkos svemu delovala mi je jako naivno iz te perspektive. Ipak, postepeno smo uspeli da se podignemo, pohvatamo konce i izgradimo novi sistem. Sada, tri godine od početka gradnje konačno primećujem kako mi sećanje na muke kroz koje smo prolazili postaje sve više romantično, a sve manje traumatično. To je definitivno dobar znak, ali znam da nas čeka dug put do „novog profesionalizma“.

A kada ponovo postanemo profesionalci, hoću li se konačno „smiriti“ i uživati u plodovima sopstvenog rada i odricanja ili će zov amaterizma opet delovati neodoljivo? To još uvek ne znam, ali znam da imam ogromne simpatije za sve vas koji u ovom trenutku u svojim kuhinjama kuvate pivo, mešate kreme i sapune i pečete kolače, maštajući o novoj pivari, kozmetičkoj proizvodnji i poslastičarnici. Za vas koji ste se vratili iz inostranstva i pokušavate da proizvedete i „posrbite“ proizvode koje ste tamo negde voleli, a sada vam nedostaju. Za klince koji ne znaju dobro da sviraju, ali hrabro praše sa svojim bendovima, pretvarajući nesavršenosti u sopstveni stil. Za eko aktiviste koji žele da očiste lokalnu reku od koje su svi digli ruke. Molim vas da ne odustanete u svojoj borbi, jer će vaše male pobede biti pobede svih nas. A kada konačno budete izgurali svoju priču, kada vas tržište prepozna i prihvati, tada će se pojaviti profesionalci koji će je prepisati, umnožavati i unovčavati. Sve dok ne dođu neki novi amateri i postave neka nova pravila.

Dopao Vam se tekst?
Podelite ga sa prijateljima!

Autor

U osnovnoj školi otkrio hevi metal. U srednjoj osnovao bend. Snimio dva albuma. Svirao širom regiona. Raspustio bend. Sagradio i razradio hostel "Montana" na Kopaoniku. Pokrenuo platformu "Zanateria" na kojoj mali domaći proizvođači prodaju svoje proizvode. Sagradio novu, veću "Montanu" i napustio hostelski model poslovanja. Pokrenuo ketering kompaniju "Ulje na vatru!". Pita se šta je sledeće što će pokrenuti. Krije da je prestao da sluša hevi metal.

Više o Aleksandru