Zanimljivosti

Neviđeno, a na izvol’te

tecnisapun

Znate onaj uzdah pre nego što krenete da čistite kupatilo? I zašto, dovraga, ona posuda za sapun stalno mora da se ulepi?

Nije rudarski posao očistiti, ali mnogo je dosadno. Nepraktično, povrh svega, a čistunci će se pobuniti da nije baš ni higijenski. Pogotovo kad su u posudi za sapun ostaci još jednog ili dva, skoro do kraja potrošena sapuna. Pa se svi ulepe zajedno i ostave malu, sapunjavu baricu.

Srećom, već decenijama postoji elegantnije rešenje – tečni sapun koji se istisne na dlan. Nema šta da isklizne iz ruku i graciozno otpleše parkour po lavabou. Ali, zašto je elegantni izum stigao na police tek ’80-ih godina prošlog veka?

Ukratko – zato što je neko razmišljao drugačije.

Taj neko je bio gospodin Robert Tejlor, preduzetnik po opredeljenju, a po oštrom oku pronalazač. Zagledao se jedared u sapunjavu baricu, nije se ni njemu dopadala ova lepljiva situacija.

Ali, samo se on zagledao malo bliže od većine. Uzeo je lupu, naciljao posudu i pomislio: ako sapun ima tendenciju da postane tečan, zašto u startu ne prodavati tečni sapun?

Proizvod je već postojao: patentirao ga je Vilijam Šepard 1865. godine. Tejlor ga je spakovao u elegantnije pakovanje, pa je njegov brend, Softsoap, pre 40-ak godina počeo da osvaja dućane. Iako je Tejlora zaobišla svetska slava, Softsoap je praktično izvrnuo industriju sapuna. I to tako, bez izmišljanja rupe na saksiji, bez sati znojenja čela.

Trebalo je samo pogledati na najočiglednije mesto.

Šta to sve (ne) propuštamo?

Petnaestak godina kasnije, svetska slava nije zaobišla reklamu koju su verovatno napamet recitovali svi Apple fanatici. Kratko i jasno – Misli drugačije.

Za inovatore, kreativce i preduzetnike, zlata vredan savet. Za Roberta Tejlora, koji se takođe zamislio nad sapunjavom baricom, umesto razmišljanja je zlata vredno bilo posmatranje.

Doslovno i pod lupom, jer ono što je moglo da promakne mislećima, nije promicalo gledajućima.

Bar ne kada je trebalo doći do praktičnog rešenja.

Za Tejlora je lupa bila još praktičnija. Rešenje mu je bilo pred očima, što je shvatio dok je posudu za sapun gledao onako kako to ljudi vrlo verovatno ne čine. Otprilike, kao Šerlok Holms, samo za sapune.

Izgleda da su dvojica imala nečeg zajedničkog. Možda je Šerlok samo bio detektivski iskusniji, a i rekao je jedared Votsonu, „Ti vidiš, ali ne posmatraš. Razlika je jasna“.

I Tejlor i Holms su posmatrali očigledno na neočigledan način i usnimili sitnice na koje većina ne obraća pažnju. Baš zato što su tako očigledne.

U praksi je taj fenomen davno shvatio i jedan čovek od nauke: švajcarski lekar i filozof, Ignacije Paul Vital Troksler. Objasnio ga je optičkom iluzijom, koja je po njemu nazvana Trokslerov efekat. Kasnije su to ponovili i neurolozi, objašnjavajući da naš mozak u suštini traži način da funkcioniše praktično. Naštelovan je da zaboravi da je video nešto što je „višak“ i po tom pitanju nas dobro služi.

Ako nam nešto postane očigledno, vremenom prestajemo da obraćamo pažnju. Što bi rekli – naviknemo se. Ali, Tejlor i Šerlok su se povremeno i malo odvikavali, a zapravo nisu time činili ništa revolucionarno.

Nije bio revolucionar ni Tolstoj, koji je, umesto lupom, to činio olovkom i papirom. Umesto da čitalac dobije crno na belo (očigledan) nagoveštaj, dobijao bi fragmentirane delove i izvrnutu perspektivu. Onako, kao pod lupom, što je bila zgodna tehnika za pisca inače sklonog dugometražnim literarnim opisima.

Ono što je Tolstoj činio na papiru, Žan-Lik Godar je preselio na film. ’60-ih godina prošlog veka je pomalo zbunio oči posmatrača, već naviknute na to da se filmske scene nižu u kontinuitetu. Inače, filmadžije su do tada utukle mnogo truda upravo u suprotan efekat: da radnju prikažu u neprekidnom flow-u, onako kako se odvija život van filma i kako je naštelovano čulo vida.

Ali, Godar se malo poigrao sa pretpostavkama. Iseckao je scene onako kako to nije bilo uobičajeno, što je prosečne gledaoce pomalo ostavilo bez daha. Ne zato što je, eto, hteo da zbuni narod, već da bi protagoniste videli doslovno takve kakvi jesu – diskonektovani i izolovani u bezuspešnim pokušajima da se povežu.

I eto, malu filmsku revoluciju je napravio gospodin koji je stvari posmatrao drugačije: u njegovom slučaju iz umetničkog ugla, spram Šerloka koji je to činio detektivski iskusno, ili Roberta Tejlora, koga je vodila preduzetnička pragmatičnost.

Zajedničko umetnicima, detektivima i preduzetnicima bilo je, u ovim slučajevima, odvikavanje od detalja koje prolaze mimo njih i mimo očiju kojima promiče već viđeno.

Ono što počne rasparčavanjem i stavljanjem pod lupu, moglo bi, kao kod Tejlora, da se završi novim biznisom. A sve vreme je doslovce bilo na izvol’te.

Dopao Vam se tekst?
Podelite ga sa prijateljima!

Autor

Marta je prvo htela da bude učiteljica. Pa da svira violinu. Pa da trenira karate, piše pesme, uči jezike i slika. Onda je htela da fotka, svira gitaru, upiše muzičku školu, čita psihologiju i da bude slobodni umetnik. (Štagod to značilo u glavi jedne dvanaestogodišnjakinje.)

Više o Marti