Kuda idu divlje ideje?
Taj slatki osećaj euforije i ušuškanosti razmaštavanja nove ideje.
Taj slatki osećaj euforije i ušuškanosti razmaštavanja nove ideje.
Često se genijalne stvari dešavaju u trenucima dokolice, jer konstruktivni ljudi i ove trenutke koriste da razmišljaju o stvarima za koje često nemaju vremena kada su potopljeni u posao.
Prva javna ličnost kojoj sam prišao da nešto „primetim“ je bio košarkaški trener Vlade Đurović. To se dogodilo na beogradskom aerodromu polovinom 80-ih godina prošlog veka.
Želeo sam da se moja kolumna bavi upotrebom veštačke inteligencije (VI u nastavku teksta), ali da ne bude još jedan prežvakani tekst koji sa visine gleda na društvo i morališe o upotrebi tehnologije.
Tvrdim da je potpuno ok ne ponašati se stalno transakciono. Naročito kada vodite porodični biznis.
Dok pišem ovu kolumnu sedim u jednoj od najlepših hotelskih soba u kojima sam bio, u Indiji, u gradiću Kandolim.
„Nismo mi džaba išli u srednju školu!“, autorska je rečenica mog srednjoškolskog i fakultetskog drugara, koju je svojevremeno izgovorio kada je jedna javna ličnost…
Kafići u nas usvojili su tradiciju iz zapadnjačkih filmova da vam donesu kolačić sudbine uz kafu.
Dok pišem ove redove vodim jednu od najvećih bitaka u svom životu. Ne znam kakav će ishod biti, ne znam koliko će trajati, ali znam da će mi biti potrebno mnogo snage i strpljenja.
Mnogo sam razmišljao o životu, poslu i ljudima, i analizirao tonu podataka i istraživanja u poslednje vreme i odlučio sam da sve što sam shvatio popišem u jednu, ovako malo dužu kolumnu…
Sportska 2024. godina je počela nesportskim vestima: preminuo je Franc Bekenbauer, legendarni fudbaler Bajerna iz Minhena i nemačke reprezentacije.
Kolumne posle Nove godine su teške jer nemaš baš mnogo šta da kažeš, a da prethodno neko nije probao. Prethodna godina ima ukus vina koje će valjda nekad imati bolju berbu.