Komentari

Hajde ti to ipak stavi na papir…

papir

Nikada nije bilo lakše napisati e-mail nego danas. I ne samo e-mail, nego praktično bilo šta što ište malo gimnastike prstima po tastaturi.

Opis vašeg proizvoda na sajtu? Njuzleter i reklamni tekstić za Instagram ili Facebook? Ako hoćete, može i nešto ambicioznije i duže: tekst za vaš blog, e-book ili esej. Neka bude i ceo veb-sajt, sredićemo.

Znate li šta je najbolje od svega? Više ne morate ni da umete da pišete. A ne morate ni sasvim da upošljavate nekoga ko ume.

U stvari, zna se to već odavno, otkako je postalo sve teže skapirati da li je nešto što ste upravo pročitali sročio ljudski mozak ili mašina. Liči kao da nas veštačka inteligencija i u tome valjano šije – nama trebaju učiteljice i bukvari da bismo naučili kako da napišemo jednu pristojnu, proširenu rečenicu.

Za to vreme, AI softverima trebaju „samo“ algoritmi. Mi zauzvrat dobijemo programčiće koji nam skrate muke sa piskaranjem, i to tako da prosečni čitalac ne posumnja da tekst koji čita nije tipkala ljudska ruka. Mada, i jeste pomalo: programčićima ipak treba neka osnovna ideja i kostur, tezice pomoću kojih će te ideje složiti u pristojan, čitljiv tekst.

A šta „pisac“ još dobije osim toga?

Recimo, malo ušteđenog vremena i nemoranja da angažuje nekog (ili da se samoangažuje) u generisanju nekakvog pisanog sadržaja.

Deluje zgodno jer jeste – taman da sakrije potencijalnu rupu bez dna: da o onome što smo napisali nemamo mnogo (ili imalo) pojma.

Uposlimo li mašinu da nešto sroči umesto nas, tu nema mnogo razmišljanja. Umesto pisca razmišlja algoritam, pa nema više (toliko) potrebe da oznojimo čela. Čak ni da budemo kreativni, jer su algoritmi u međuvremenu naučeni da ideje spakuju u stihove ili epsku fantastiku.

I sve bi to bilo sjajno da ove druge mašine (u ljudskim glavama) ne počinju u tom procesu da kržljaju.

Ipak, da biste napisali pristojan tekst, sigurno ne morate da budete talenat zanatlija reda veličine dobitnika Pulicerove nagrade. Ali, poželjno je, i potrebno, da razumete ono o čemu pišete.

Preciznije, da uopšte (bolje) razumete bilo šta.

Biznis plan zvuči sjajno kada ga nekome ispričate, ali jasnoću i formu dobija kada sednete da ga pišete.

Ili, zašto biste uopšte ušli na tržište proizvodnje, za koga biste i šta proizvodili i koliko vas sve to košta?

Ako uposlite svoju „živu“ mašinu da razradi „šta, kako i zašto“, to nije samo način da nekome objasnite šta vi to zapravo radite. Tako ćete i sami bolje razumeti kako stvari funkcionišu.

U krajnjoj liniji, tako ćete se isproveravati i po pitanju nečeg za šta ste mislili da znate, pa se ispostavi da vam je nešto promaklo. I upravo to može činiti i razliku između toga da li će vas razumeti i neko drugi.

Ako za to imate priliku ili potrebu, nije zgoreg odraditi malo gimnastike prstima po tastaturi. Još se boljim pokazao sistem „olovku i papir u ruke“, otkako je nauka sakupila dokaze o tome da „analogno“ pisanje angažuje više delova mozga – samim tim, ono o čemu razmišljamo i učimo (a pritom beležimo na hartiju) ima tendenciju da se bolje ureže u vijuge.

Uostalom:

Svako može da ,zna’. Mudrost dolazi onda kada počnete to znanje da interpretirate.

Izgleda da su nešto o tome znali upravo oni koji se bave pisanjem – u ovom slučaju Ernest Rejmond, Britanac koji je izrekao ove sentence. Ako je stavljanje na papir način da se nešto nauči i bolje razume, nije sasvim nebitno ni kako se stavlja na papir.

Super je ako završite sa idejama i informacijama koje ste uredno transkribovali. Još je bolje ako vam usput zasvetli poneka nova lampica koju biste inače propustili.

Otprilike, kao da imate klupko u kome razaznajete žute, plave i crvene niti. I sad, treba te niti razmrsiti, razdvojiti boje i otpetljati zapetljanciju od klupka.

Ako pritom treba nešto da spakujete tako da to shvate i drugi, AI softveri i programčići nisu od velike pomoći. Onih lampica uglavnom nema kada „razmišlja“ algoritam.

On će spakovati onaj transkript, ali bez da vodi računa o tome kako će ga razumeti neko kome se obraćate, bilo da je to e-mail ili e-book, biznis plan ili veb-sajt. Ni uz nadogradnje, kao što je čekiranje na plagijat, veliki AI nije toliko svemoćan.

Postoji, doduše, nešto u čemu je prilično dobar – pravljenje šuma tamo gde je ionako teško razaznati čist signal. Jedna mala kompanija sada ne mora nužno da potraži profesionalca u pisanju sadržaja – može i bez njega da zvuči kao stotine drugih velikih kompanija. Ili, koje god da su veličine i trajanja, kompanije sada mogu da uz manje muke „pišu“ mnogo njuzletera, ponuda za proizvode, generičkih fidbekova ili objava za društvene mreže.

Krajnji rezultat bi bio mnogo informacija i malo znanja, a od to malo znanja još manje razumevanja suštine. Ako ste, recimo, slušali ili čitali nekakva saopštenja za javnost važnih institucija, onda vam je jasno sa koliko mnogo reči možete reći malo ili nimalo.

Najviše od svega preti plitka komunikacija na svim nivoima. Između ljudi i organizacija, organizacija i drugih organizacija, naposletku i između vas i onoga što radite i zašto radite. Informacije će nastaviti da budu suplementacija za delikatnije uvide, „razmišljanje“ je već počelo da se autsorsuje algoritmima, ali i oni mogu tek toliko – da prežvaću i da neku ideju spakuju tako da ona bude koliko čitljiva.

Razume se, algoritmi svakako imaju i imaće svoje mesto. Samo, teško da će, bar za sada, omogućiti delikatnije razumevanje kako rešavati kompleksnije probleme.

U svemu tome, mašine u našim glavama mogu imati ideju, ali papir i olovka (ili prsti na tastaturi) su kao katalizator koji od šuma razdvaja čist signal. A kada imate čist signal, jasnoću i uvid, lakše će biti izdvojiti se iz šuma.

Dopao Vam se tekst?
Podelite ga sa prijateljima!

Autor

Marta je prvo htela da bude učiteljica. Pa da svira violinu. Pa da trenira karate, piše pesme, uči jezike i slika. Onda je htela da fotka, svira gitaru, upiše muzičku školu, čita psihologiju i da bude slobodni umetnik. (Štagod to značilo u glavi jedne dvanaestogodišnjakinje.)

Više o Marti