Celebrity efekat i poneki vampir

Šta sve jedan brend može da učini za tridesetak sekundi?
Pa, recimo, da sakupi više od 4 miliona pregleda na YouTube-u. Van YouTube-a još više, ako se umetne u pauzama Super Bowl utakmica.
Okrugla glava sa brčićima, inače zaštitni znak brenda Pringles, dobila je u februaru ove godine i „kopiju“ – takođe, sa brčićima, a u liku američkog glumca Krisa Preta. Ali, interesantan je scenario ove reklame, jer vas natera da se zapitate – ko se ovde, u stvari, reklamira?
Superpoznati brend čipsa ili superpoznati glumac? I, da li je Pringles možda pucao sebi u nogu, jer mu je Kris Pret nehotice oteo slavu?
Ako jeste, badava im nekoliko miliona koje su utukli u reklamu (inače, za tridesetak sekundi Super Bowl reklame valja iskeširati i do 7 miliona dolara). Ali, ako Pretu može da legne koji milion samo zato što se pojavio u reklami, šta onda dobija Pringles?
Da li se brendovima isplati da angažuju glumce, pevače i ostale selebritije?
Najkraći odgovor bi bio – i da, i ne. Malo duži odgovor bi zahtevao i malo logističkih analiziranja: na primer, da li su ti selebritiji udostojili pogleda proizvod koji reklamiraju.
Kako god bilo, brendovi i marketeri su skloni da pojednostave stvari i zakunu se u uticaj selebritija na popularnost samih proizvoda.
S jedne strane, čini se da nema mnogo filozofije. Marketerima je, recimo, dobro poznato nešto što se zove efekat izlaganja – što su kupci više izloženi nekom proizvodu ili brendu, veća je verovatnoća da će ga kupovati i koristiti. Ali, da biste nečemu bili „uspešno izloženi“, morate to nešto prvo da primetite.
A u toj laganoj jednačini, ako imate jednu nepoznatu (novi brend ili proizvod) i pride jednu poznatu (ličnost), veće su šanse da vas ljudi bolje upamte.
Ovo je jedan od razloga zbog koga su poznate ličnosti na ceni. Ako one preporuče neki proizvod, i on će lakše doći do ciljne grupe: najpre do njihovog vidokruga, a onda će lakše preskočiti barijere zvane „nepoverenje“, „novčanik“ ili „zašto bih ovo kupio?“.
Naravno, poznate ličnosti u advertajzingu nisu samo američka specijalnost. Gotovo je izvesno da ne postoji osoba u ovoj malenoj Srbiji koja ne pamti legendarnog Gagu Nikolića i legendarnu Milenu Dravić, zbog kojih je i Grand kafa postala selebriti među kafama.
E sad, pošto svako lice (poznato ili ne) ima i svoje naličje, gotovo je izvesno da „celebrity advertising“ nije izuzetak.
Da li ste čuli za efekat vampira?
Ako ponovo pogledate onih tridesetak sekundi sa Krisom Pretom i pakovanjem čipsa, primetićete jednu sitnicu: oči glumca su u nekim sekundama (iznova) uperene u proizvod koji kupuje. Ni u jednom trenutku nije skrenuo pogled ka vama, odnosno, ka gledaocima.
Ovo drugo, inače, nije zabranjeno – naprotiv – jer, često ćete videti reklame u kojima poznata ličnost (a koja preporučuje neki proizvod) izravno gleda u kameru – dakle, u ljude koji bi taj proizvod trebalo da kupe.
Ali, Pringles je u ovom slučaju uradio (ili bar pokušao da uradi) domaći zadatak: da izbegne nešto što marketeri zovu „efekat vampira“. A to je momenat kada poznata ličnost, upravo zbog svoje poznatosti, ukrade slavu proizvodu i brendu koji reklamira.
Da nije reč samo o fensi marketinškom terminu, pokazali su i zaključci grupe psihologa. Njih je zanimalo koliko brendovima zaista ide u prilog da angažuju poznate osobe.
Grupa od 77 ispitanika je imala nekoliko zadataka: da bira omiljene im od ponuđenih grickalica, a nakon toga da odgleda reklame za te iste grickalice. Reklama je bilo raznih: sa poznatim ličnostima (Kim Kardašijan, Selena Gomez, Džon Ledžend) i sa nepoznatim. Neki od njih su gledali u proizvod, neki u gledaoca. Za to vreme, psiholozi su motrili pokrete očiju ispitanika.
Naravno, nisu bili mnogo iznenađeni time što je pažnja ispitanika odlazila za pogledom onih koji reklamiraju proizvod. Zapravo, time su (nesvesno) dobijali znak kuda i oni da gledaju – da li u proizvod, da li u osobu koja ga reklamira, ili su im pogledi manje-više, lutali. Ali, ovo se mahom odnosilo na reklame u kojima nije bilo poznatih ličnosti. Samim tim, zaključak je donekle bio nesrazmeran.
Ako su proizvod reklamirale poznate ličnosti, nije bilo presudno kuda se njihovi pogledi kreću. Uprkos tome, ispitanici su i dalje radije birali proizvode koje su preporučivali selebritiji.
Po toj logici – a ako se vratimo primeru sa Krisom Pretom i čipsom – veća je verovatnoća da će ljudi, ipak, odabrati Pringles samo zato što ga je gricnuo popularni glumac.
Takođe, po toj logici, brendovima se i te kako isplati da njihove proizvode preporučuju poznata imena. Naročito uzev u obzir da ih često smatramo atraktivnim i privlačnim, što automatski povećava i privlačnost proizvoda koji reklamiraju.
Problem je samo u tome što su i logike ovakvog tipa ponekad, pa… Ne sasvim logične.
U nekom trenutku tokom istraživanja na ovu temu, ispitanici su dobili još jedan zadatak: da ocene privlačnost poznatih ličnosti u odnosu na „anonimuse“. Ocene su otišle u prilog „anonimusima“, koji su izglasani kao donekle privlačniji.
Naposletku, glasanje je donekle podelilo i zagovornike celebrity efekta. Sa jedne strane, osobe koje same po sebi nisu slavne bile su dobre u jednoj stvari – da, na osnovu skretanja pogleda ka proizvodu, „upute“ gledaoca reklame da i sami primete proizvod.
Sa druge strane, selebritiji ne moraju toliko da vode računa o tome kuda tačno gledaju. Sama činjenica da su se uopšte pojavili u reklami dovoljna je da bustuje popularnost proizvoda i brenda. I upravo zbog celebrity efekta, Pringles je možda učinio pravi potez kada je reklamu, umesto „običnom anonimusu“, delegirao poznatom glumcu.
A brendovima i marketerima preostaje da izvagaju koliko vredi ulagati u poznate face. I, ako za tako nešto već nemaju pozamašan budžet, da pripaze kuda im lutaju pogledi.
Autor

Marta je prvo htela da bude učiteljica. Pa da svira violinu. Pa da trenira karate, piše pesme, uči jezike i slika. Onda je htela da fotka, svira gitaru, upiše muzičku školu, čita psihologiju i da bude slobodni umetnik. (Štagod to značilo u glavi jedne dvanaestogodišnjakinje.)
Više o Marti