Zanimljivosti

Improvizuj, ali ponesi naravoučenije sa sobom (priča o jednoj klimavoj kuli)

spagete

Volite li da se igrate sa klincima?

Ako imate svoju (ili tuđu) sitnu decu, pokušajte da ih zaposlite jednim interesantnim eksperimentom. Stavite ispred njih klupko konca, selotejp, pakovanje penastih bombona i pakovanje špageta.

Dajte im vremena koliko traje prosečni školski čas i zadatak da od ovih sirovina naprave najveću moguću kulu.

Imali biste se za tih 45 minuta naslušati svega – šuškanja i krckanja, onog zvuka kad se odlepljuje selotejp, padanja koječega na pod… A kada istekne vreme, dočekalo bi vas, pa… nešto.

Estetski bi verovatno izgledalo daleko od najlepše kule ikada, ali sitna deca bi se potrudila da pokažu da su dorasla čudnom zadatku.

Hajde sada da podignemo igru na viši nivo. Uzmite iste te „sirovine“, isti tajming i isti zadatak postavite:

  1. direktoru neke kompanije;
  2. advokatu;
  3. diplomiranom studentu menadžmenta.

Najozbiljnije.

Pošto sada sve počinje da liči na šalu, valja pomenuti da je ovo ipak više od igre. Pravi eksperiment, sa pravom decom, advokatima, svršenim menadžerima i direktorima (i pravim špagetama, selotejpom i ostalim sirovinama), a zamislio ga je serijski preduzetnik Met Šnuk.

Svi su dobili isti zadatak i isto vremensko ograničenje, pod pretpostavkom da će ga, logično, najbolje uraditi direktori i(li) menadžeri.

Znate, ipak su oni vodili neke biznise i pozavršavali neke škole. A klinci k’o klinci, šta bi oni znali o rešavanju kompleksnih zadataka.

Pa, sudeći po rezultatima ovog zadačića, više od prosečnog direktora i advokata. I duplo više od prosečnog diplomca sa menadžmenta. Sada i ona daleko-od-najlepše kula izgleda drugačije u potpunijem kontekstu.

Met Šnuk je to „nacrtao“ grafikonom koji veli da su klinci ubedljivo prešišali ostatak ekipe po visini neobične instalacije. U prevodu sa angloameričkih inča, njihova kula je domašila 66 cm, direktori su na jakom drugom mestu sa (nepunih) 56 cm, advokati „ni tu ni tamo“ sa 38 cm, a za njima kaska studentarija sa svojih 25.4 cm.

U prvi mah je pomalo zbunjujuće, ali rezultati su raščivijali bitnu razliku. Iskusni preduzetnici i menadžeri su više vremena proveli u planiranju, a sitna deca u pokušajima i pogreškama.

Što bi značilo, dva različita pristupa istom zadatku. Međutim, još jedna sitnica pravi razliku – u ovom slučaju, pristup diktiraju resursi i tajming.

Da su iskusni preduzetnici ili diplomci dobili isti zadatak, a zatim i rok da ga završe za, recimo, nekoliko nedelja, vrlo verovatno bi ova kula izgledala kao da nije pravljena pomoću štapa i kanapa. Gotov proizvod bi, uz to, imao pažljivo razrađen plan, pa razna neka testiranja, pa izmene i dopune sa sve priloženim grafikonima. Bilo bi vremena da se raščivija zašto plan A nije uspeo, da se osmisli plan B, pa ako i on kiksne, da se na osnovu planova C i D skocka plan E…

I tako sve dok se ne vozdigne jedna funkcionalna i lepa kula od špageta, bombona, selotejpa i konca.

Ali, kada je ekipama rečeno „imate jedan školski čas da ovo zbudžite“, kod onih iskusnih je „neđe zapelo“. Klinci, s druge strane, nisu gubili vreme češući se po glavi.

Oni, doduše, jesu poznati po tome da uče, manje-više, iz pokušaja i pogreški. Po tome da manje brinu o „šta ako [ovo pođe po zlu/ispadne bolje od očekivanog]“. Dok su stariji i iskusni dumali i promišljali, klinci su, što bi rekli, radili pos’o. Možda bi im se ona čudna instalacija usput povremeno raspala, ali i to je cena naučenog iz pokušaja i pogreški i, posledično, uspešno savladanog zadatka.

Ukoliko još nešto u ovoj priči nedostaje, onda je to kontekst. Jedno je graditi kule od špageta i kanapa, sasvim je nešto drugo graditi biznis. Ponekad se konteksti malo prepliću (na primer, manjak resursa ili tajming), ali suština je u principu jednostavna.

Manji je rizik (a i zabavnije je) graditi klimavu kulu od špageta, negoli projekat ili biznis.

Recimo, u biznisu nije uvek sjajno ako se suviše zaigrate. Verovatno to nećete činiti dok se, recimo, igrate softverskim rešenjima koja treba da unaprede zaštitu ličnih podataka za korisnike neke banke. Ali, ako imate ograničeno vreme da osmislite četiri verzije dizajna korica knjige, pa još instrukciju da to izgleda „skupo“, a da koristite samo zelenu i roze boju, možda nije praktično da 70% vremena provedete kujući planove od A do E.

U oba slučaja, suština je u iteraciji i u onome „čemu (i kome) finalni proizvod u osnovi treba da služi“. Takođe, u oba slučaja je suština u tome da su pokušaji, pogreške i iteracije deo dobitničke strategije.

Drugi deo, bar što se real-life zadataka tiče, jeste da planiranje, analiza i preispitivanje, takođe, imaju važno mesto – a isto važi i za kreativni proces. U onoj čudnoj igri-eksperimentu sa kulom od špageta, rezultati bi se mogli razlikovati samo da su neke grupe učesnika imale više vremena za montiranje svojih instalacija.

Na primer, preduzetnici, koji su za klincima zaostali samo desetak centimetara, sasvim sigurno su svesni prednosti oba pristupa – i planiranja i nadogradnje po sistemu učenja iz pogreški. Da su imali tajming od, recimo, 2 ili 3 sata, možda bi i oni premašili svojih 56 centimetara.

Uz to, i za razliku od dečje igre, u realnim okolnostima je mala verovatnoća da će neki kompleksniji zadatak tražiti vreme koje se meri u minutama. U isto vreme, sličnost sa ovom dečijom igrom je ta da okolnosti u real-life zadacima vrlo verovatno neće uvek biti idealne.

Možda će nedostajati vremena, možda resursa, možda oba.

Takođe, nije isto da li je projekat u fazi kada zahteva istraživanje, sakupljanje podataka ili piši-briši nacrta, ili u fazi kada sa svim tim informacijama valja prionuti na izvršenje. U prvoj fazi – naravno, opet u zavisnosti od konteksta – možda se i može priuštiti malo „igranja“, isprobavanja, pokušaja i pogreški.

Uostalom, kako znati da li nešto radi ako ne pokušate, pa to (ne) uspe?

Ako je, pak, frka sa resursima ili vremenom, previše češkanja po glavi je isto što i premalo vremena za još jedno potencijalno rešenje koje radi.

(Ili ne radi, ali sada bar znate da to nije to.)

Druga faza je, pak, ona u kojoj bi bilo dobro imati plan. Da ste dali klincima 3 sata da sastave svoju kulu, verovatno je da bi im u nekom trenutku ponestalo i pažnje i strpljenja. Da su, pak, menadžeri i direktori samo gradili sve višu i višu kulu – a bez da uteftere naravoučenije zbog čega im se ona iz 5. ili 7. ili 8. pokušaja stropoštala na pod – i oni bi u nekom trenutku digli ruke.

Ali, ako ih preduzetnička praksa nečemu uči, to je:

  • da pokušavaju i isprobavaju;
  • da uslovi često nisu idealni;
  • da će grešaka biti bez obzira na uslove;
  • da bez naravoučenija svaka sledeća „kula“ preti da se skljoka na pod.

Što će reći, pokušaji i pogreške, iteracije i eksperimenti drže vodu (i kule) ako im slede analiza i naravoučenije.

Na kraju, valjalo bi i klincima priznati poneku genijalnost. Kada se radi o inoviranju i učenju, spremnosti na pokušaje i pogreške, na zapinjanje i ustajanje – rečju, o spremnosti da se „radi pos’o“ umesto da se (mnogo) duma i češka po glavi – sitna deca to nekako intuitivno kopčaju. Odraslijima je s vremena na vreme ipak potreban mali podsetnik.

Dopao Vam se tekst?
Podelite ga sa prijateljima!

Autor

Marta je prvo htela da bude učiteljica. Pa da svira violinu. Pa da trenira karate, piše pesme, uči jezike i slika. Onda je htela da fotka, svira gitaru, upiše muzičku školu, čita psihologiju i da bude slobodni umetnik. (Štagod to značilo u glavi jedne dvanaestogodišnjakinje.)

Više o Marti