Finansije

Digitalni novčanik i gotovina – sukob civilizacija

kes

Već neko vreme se spremam da počnem čitati knjigu Samjuela Hantigtona – Sukob civilizacija, nastalu na osnovu istoimenog članka. Ova zanimljiva geopolitička i sociološka oda me naslovom jako asocira na temu o kojoj ovde pišem: digitalni novčanik ili gotovina – sukob civilizacija.

Kafana

Lepo je kad kreneš u kafanu, ponekad čak i u noćni klub ili neki after parti za nas matorane. Ponekad je čoveku potrebno da se malo izduva, anestezira, resetuje od tekućih i dnevnih izazova. Malo se možda i popije, tek da se ošamuti um na nivo da otploviš u drugačije šumove. Pogotovo ako si preduzetnik, pa ti je često poslovni dan „pun kao šibica“ nepredviđenih događaja.

Naravno, svaki ceh mora da se plati i onda kad krenu da se svode računi, najlakše je izvaditi i platiti karticom, negde čak i satom ili telefonom, ali, avaj, konobar kaže: „Primamo samo gotovinu.“

Šta da se radi, vade se crni i smeđi kožni novčanici, zgužvane bote skoro bezvrednih novčanica iz zadnjih džepova pantalona, sabiraju se zajednički štekovi i prilozi da se plati popriličan ceh. Obavezno da se ostavi i zeru za revnosne konobare što su nam čitavu noć cinculirali. Red je. Valja se.

Ostaje pjanski dogovor da ćemo se ujutro raskusurati, poravnati račune, srediti. Sve to dok zora i mutan san ne odnesu brige i tutanj u ušima u novi dan.

Ostaje u vazduhu da lebdi pitanje – da li je sve sinoć lepo moglo da se plati „plastikom“ ili digitalnim novčanikom, a ne prsto-opsedajućim kešom? Radi li se ovde o sukobu civilizacija – keš ili bezgotovinski oblik novca, pitam se.

U mnogim zemljama su novi načini plaćanja upravo rođeni zbog rešavanja ove potrebe – da se društvo lakše raskusura nakon plaćanja zajedničkog ceha, skupi prilog za crkvu, plati malom preduzetniku što ne prima kreditnu karticu. Kod mojih kolega u Švedskoj, to je SWISH, pa kažu samo „svišni me“. U komšijskoj Hrvatskoj imamo KEKS PAY, pa oni kažu „keksni me“. U Španiji imamo Bizum, a u Italiji Satispay, a opširnije o ovom konceptu nekom drugom prilikom. Ideja je samo da se pokaže kako različite forme digitalnog novca (zasluženo) preuzimaju primat od gotovine.

Keš je kralj ili samo razmaženi princ/princeza

Krilatica keš je kralj nije skovana na našim prostorima, ali su je ljudi svesrdno prihvatili i prisvojili. Ona govori mnogo stvari, jer je nesporno da gotovina ima puno dobrih osobina. Recimo, dostupna je svima i ne zahteva preveliku tehnološku infrastrukturu i uspeva da skladišti vrednost koju ste zaradili/stvorili. Nažalost, u vremenima inflacije u kojima već neko vreme čovečanstvo živi, ova funkcija gotovine je devalvirala ili oslabila. Sve u svemu, gotovina pokazuje značajne karakteristike univerzalnosti i inkluzije, što je dobro.

Pored toga, keš omogućava trenutni ili instant prenos vrednosti iz ruke u ruku kupca i prodavca, prodavca i mušterije. Izuzetno važna karakteristika svake prodaje i trgovine. To je ideal novih digitalnih sistema plaćanja, ali i o tome nekom drugom prilikom.

Naravno, korištenje gotovine je izuzetno lako i jedan je od najčešće korišćenih metoda plaćanja. Osigurava konkurentnost na našem tržištu. Ponegde je i simbol nacionalnog suvereniteta ili predmet sporenja, kao nedavno u našoj južnoj pokrajini.

Na kraju, teoretičari zavere vole njegovu anonimnost, odnosno mogućnost da se ne ostavi finansijski trag. Što jedan voli, drugi ne voli. Tako je to. Pamtim kako su mi se kolege iz Švedske grohotom smejale kad sam navodio primer anonimnosti kod plaćanja prilikom posete javnoj kući. Plastičan primer zavaravanja traga.

Kad čita navedeno, rekao bi čovek da je sve savršeno. A da li je baš tako i šta je sporno sa razmaženim princom plaćanja?

Izazovi gotovine

Pomenuli smo kafane i noćne klubove, ali postoje brojni kiosci, pijace, prodavnice, auto-mehaničarske radnje koje ne prihvataju kartično plaćanje. To je, naravno, ok i stvar poslovnog izbora, ali uvek me kopkalo da li postoje neki dublji razlozi za to? Nemoguće je da samo ne žele elektronsko plaćanje, jer je to danas zaista poslovni standard. Naročito nakon uticaja i efekta virusa COVID 19, kada su se svi brzo šiftali na online deo biznisa i prijem digitalnih plaćanja. Nužda zakon menja, kaže narodna poslovica.

Razumem da je za dobar deo malih preduzetnika (mesar, poslastičar, itd.) naknada za kartično plaćanje skupa i svako ko teško i mukotrpno zarađuje novac u poslu ne želi ga tako lako „poklanjati“ drugima. Ali, to ne može biti jedini razlog.

U našoj tradiciji se ukorenio i običaj ostavljanja bakšiša u ugostiteljskim objektima, ali to je danas gotovo nemoguće ako plaćate elektronski, tako da verujem i da je to jedan od razloga nepopularnosti bezgotovinskih plaćanja. Postoje zemlje gde je to elegantno rešeno, tako da uz iznos računa možete prilikom kartičnog plaćanja da ostavite i iznos od 3 ili 5% za uslugu osoblja.

Nadalje, držanje gotovine kod sebe u svakom trenutku predstavlja operativni izazov, jer tolika količina novčanica i kovanica naprosto ne može jednostavno da se „hendluje“ tokom dana. Ne pitajte kako znam.

Na kraju, dolazimo do same suštine, a ona se odnosi na mogućnosti koju gotovina pruža za neoporezovane novce po mnogim osnovama. Jedan od čestih su kriminalne aktivnosti i to je svetski problem. Nije naš patent, ali ga dobrano koristimo. Ono što je mnogo više zabrinjavajuće je siva ekonomija i ta naša potreba da u privrednim aktivnostima ne prikažemo zvanično sve što smo zaradili. Racionalizacija ovog stava dolazi od ideje da nam država već previše uzima i da ako sve prihode prijavimo i oporezujemo, nećemo imati dovoljno da naš biznis preživi, da se plati radnik na ruke, da se firma razvija. Ovde se već ulazi na teren mere ili pohlepe, pa neću previše elaborirati, ali se setim reči mog nedavno preminulog oca: „Kod nas se možeš obogatiti ako si blizak vladajućim političkim strukturama, možda u trgovini i ako potkradaš svoju državu.“

Poverenje. Ključna reč koja nedostaje u odnosu biznisa i države.

Keš je sasvim ok i treba da postoji. On je tekovina istorije razvoja novca kao instrumenta za razmenu ekonomskih dobara i usluga. Ništa sporno.

Sporno je to da živimo u dvadeset i prvom veku, veku egzatnih podataka i instant stvari, gde je elektronska/digitalna forma plaćanja naprosto standard – zbog veće preciznosti, lakše kontrole, boljeg upravljanja, većeg prihoda od poreza za državu.

Iluzija da ćemo sačuvati anonimnost plaćanjem gotovinom samo je jedna od mnogih koja racionalizuje naše korištenje keša. Kroz vaš Google nalog, Gmail i Facebook ili Instagram nalog, vaš digitalni print je već odavno formiran, tako da uteći nećete ako vas naciljaju. Nema šanse.

Grozno je, međutim, kad građani jedne zemlje ne veruju svojoj državi, pa je potkradaju. Kraduckaju, što bi rek’o nekad popularni srpski političar iz Čačka. Takva fiskalna evazija je samo socijalni odušak jedne nesavršene države i pomenuto stanje očigledno odgovara pojednicima iz državnog aparata koji onda manipulišu ili ucenjuju sa takvim podacima i selektivnom primenom pravde. Možda i sprovode neformalnu socijalnu politiku doziranog siromaštva. U njihovim bogataškim logama, lov u mutnom je predivna simfonija, ako su kod tebe mreže i harpun, te diktiraš pravila igre. Cenu toga plaćamo svi.

Tako da, sledeći put kad budete pravili velike dilove sa kešom, razmislite još jednom – da li ste na strani koristoljublja pojedinaca ili na strani sopstvene države, ma kako nesavršena bila.

Neka ostane finansijski trag iza tebe, ako su ti čisti poslovi. Tvoja zemlja će ti sutra biti zahvalna za to. Ekonomski patriotizam na delu. Elektronsko plaćanje.

Šta velite ili gde bežite, kako kaže drugi popularni i lepi političar iz Čačka?

Dopao Vam se tekst?
Podelite ga sa prijateljima!

Autor

Diplomirani ekonomista beogradskog EKOF-a koji 2024. godine puni dve decenije neprekidnog rada u reviziji, bankarstvu i maloprodaji. Prti jedinstven karijerni put, pretežak i divan.

Više o Ognjenu