Kolumne Aleksandra Petrovski

Ne vraćam se na posao posle porodiljskog

„U septembru bi trebalo da se vratim na posao, ali se najradije ne bih vraćala tamo“, reče mi nedavno jedna žena. Ima „državni“ posao, dvoje školaraca i bebu sa kojom lagano krcka dvogodišnje porodiljsko odsustvo. Proteklih godina je paralelno razvijala još neke svoje dodatne uslužne delatnosti. Kane mesečno pristojan novac sa još dve strane. Ništa se od toga nije ustalilo, niti počelo da ostvaruje osetnije prihode, ali Branka je rešena da se bez pojasa za spasavanje potpuno baci u okean preduzetništva.

Fleksibilnost. Čujem je sa svih strana toliko da ću pokrenuti inicijativu da se proglasi za reč godine. Ma ne godine, decenije.

Mogućnost da iskočiš sa proizvodne trake, okrnjiš kalup i pratiš svoj ritam. Romantično zvuči, zar ne?

Ako za ulazak u preduzetničke vode u kombinaciji sa majčinstvom postoji idealan scenario, onda je ovo jedan od njih. Branka ima već dovoljno iskustva i smirenosti kao mama, a s druge strane (makar) dva izvora zarade u poslovima koje je minulih godina već razradila. Taj državni posao je pristojan, ali ona ne oseća nikakvu svrhu da bude više tamo. Manje-više su joj svi činioci poznati, sada treba da podigne sve na viši nivo održivosti, ali bez šatro sigurice zvane „prvog stiže plata i nadoknada za prevoz“.

Navešću vam još jedan jednako dobar scenario za start.

Bračni par već zavidne korporativne karijere odlučio je da sa rođenjem njihovog drugog deteta napusti „trku pacova“ i započne svoj biznis. Uz izrazito preduzetnički način razmišljanja, imali su i prethodno bogato iskustvo na visokim pozicijama koji su odlično iskoristili da postave zdrave temelje i da ne precene svoje kapacitete, posebno jer su otvorili novu kategoriju proizvoda. Ana je prvi proizvod napravila kada je njeno drugo dete imalo svega dva meseca. Novopečeni roditelji će vam reći da je fleksibilno radno vreme SVEEE (glasom Zemunca Marka Vrapca), a ona dodaje da joj je u startu najviše značilo i to što može da izađe da podoji dete, jer joj je radionica u istoj zgradi gde i živi. Dve godine kasnije, Ana je rodila i treće dete, ali o plaćenom trudničkom odsustvu za preduzetnice ću nekom drugom prilikom.

„Važno je da kažeš da je sve zajedno baš teško, da se ne zalete žene“, sugerisala mi je Ana, kada sam joj rekla na koju temu planiram da pišem.

Baš teško.

Da ponovim, a da ne obeshrabrim.

Nije i nemoguće. Samo je pitanje cene koju ste spremne da platite i koliko dugoročno razmišljate.

Nemam iskustvo kako je kada na prvom porođaju dobiješ blizance, ali verujem da je ovaj osećaj vrlo sličan tome. Gajiš dve temperamentom različite bebe istovremeno, obe zavise ponajviše od tebe, za obe si vrlo odgovorna i svaka vapi za tvojom pažnjom. Neprestano učiš, suočavaš se sa novim situacijama, svakodnevno donosiš mnogo malih odluka za čije rezultate treba strpljivo da čekaš u budućnosti. Plus mesecima hronično malo spavaš.

„Ja sam oba puta posle porođaja osetila neki lud nalet energije, da ne mogu da objasnim“, ohrabrivala me je Jasna, kada sam joj pričala o svojim planovima dok sam u tom trenutku ljuškala četvoromesečnu bebu. Ona je svoj prvi onlajn kurs zajedno sa suprugom snimila u njihovom iznajmljenom stanu, lekciju po lekciju dok je beba spavala. Napustili su korporaciju u kojoj su zajedno radili i nekoliko godina kasnije su još uspešniji poslovni partneri, ali sada mnogo udobnije rade iz sopstvenog stana.

Da se zadržimo kod ovog ludog naleta energije. Mislim da nema tog suplementa koji je snažniji od potrebe da za svoje dete ostaviš makar malo bolji svet i da mu na ličnom primeru pokažeš da si kadar za velika dela.

„Meni je preduzetništvo pomoglo da ne poludim od tog novog identiteta mame, da imam još neki fokus sa strane. Fleksibilnost mi je bila ključna uz finansijsku podršku koju sam imala. Da sam morala da se od prvog dana izdržavam od svog posla, mislim da bi to bio ogroman stres. Uopšte nije lako kao što se predstavlja. Ima benefite, ali oni ne dolaze na samom početku“, ispričala mi je Jelena, koja je pred kraj porodiljskog odsustva sa prvim detetom kao japanski brzi voz uletela u preduzetništvo u želji da u Srbiju donese proizvod za koji je morala da se dovija za svoje dete. Da bi isplatila radnicama plate, paralelno je radila honorarne poslove u svojoj primarnoj struci, a i danas sa knedlom u grlu priča da tih prvih godina nisu imali novac da vode decu na more.

Imena su promenjena, priče su 101% stvarne.

Provozala sam vas kroz iskustva i razmišljanja o majčinstvu i ulasku u preduzetništvu mojih poznanica i drugarica, koje su mi pomogle da ova priča ne bude jednostrana. Znate već da je moja religija holizam. Mnogo je tu „od slučaja do slučaja“, videli ste sami i na ovim primerima. I nije samo ženska stvar, jer se tiče čitave porodice, ali to je dobar povod za neku narednu kolumnu.

Ono sa čim želim da vas ostavim, ako ste uopšte stigli do kraja ovog teksta, jeste inovativna teorija rizika, koju je razvio psiholog Klajd Kumbs sa Univerziteta u Mičigenu. Kumbs ukratko kaže: kada rizikujemo na jednoj strani, oprezniji smo na drugoj.

Vi ste jezičak na tom kantaru, najbolje znate gde će da pretegne.

Dopao Vam se tekst?
Podelite ga sa prijateljima!

Autor

Brend pripovedač, edukatorka i konsultantkinja. Novinarka. Dve decenije po profesiji, a sada po životnom opredeljenju – osoba koja traga za odgovorima, uobličava pitanja, ume da sluša i čuje, osoba koja pre drugih pokušava da spozna sledeću veliku ideju dok je još u povoju i one za koje misli da vrede osvetljava drugima, pomaže različitim svetovima da se razumeju, “rasklapa” kompleksne pojave i daje smisao onim naizgled malim.

Više o Aleksandri