Kolumne Nemanja Paleksić

Zamka autentičnosti

„Budi svoj“, „pokaži svoje pravo lice uvek i svuda“, „ne sputavaj sebe“, „ljudi vole autentičnost“ – sve su to fraze koje se često mogu čuti na modernim seminarima iz oblasti marketinga, ljudskih resursa, netvorkinga. Međutim, da li je to tako ili je to još jedna prolazna moda? Da li smo možda upali u zamku autentičnosti?

Mnoge su forme autentičnosti koje nam se prodaju ili od nas prosto traže ovih dana, počev od raznoraznih gurua, trenera, preko politike, sporta. Virus autentičnosti je napao i ekonomiju i sve vidove poslovanja. Marketari će vam reći da je autentičnost jedino što će prodati vaš proizvod; kupci će tražiti autentično iskustvo, autentičan proizvod, o međuljudskim odnosima da ne govorim – kompanije će tražiti autentične menadžere i lidere koji će svojom jedinstvenom vizijom pomoći da se firma pozicionira ili uzdigne na neki viši nivo. Unutar tih firmi će se tražiti autentična radna atmosfera i odnosi koji će tu firmu izdvojiti od konkurencije, a same firme će tražiti načine da omoguće zaposlenima da budu autentični, da budu svoji, da odbace okove. Zvuči sjajno, zar ne?

Kao neko ko je proveo dosta vremena baveći se korisničkom podrškom, a bogme i odnosom sa ljudima kroz posao turističkog vodiča, imao bih štošta da kažem po pitanju tog da se ne suzdržavam i da o mnogo kome i o mnogo čemu izrazim svoje mišljenje, onako nesputano. O, i te kako. I, da, svi to znate, to donosi neverovatnu količinu serotonina u veoma kratkom roku. Ali, upravo tako – u kratkom roku. Nažalost, i benefiti su vrlo kratkoročni i vrlo jednostrani, a to zadovoljstvo ima veoma kratak rok i vrlo brzo počne da kalira, a nakon toga kreće da emituje vrlo neprijatne mirise.

Rolf Dobeli ima jedan sjajan primer u svojoj knjizi „Umetnost dobrog života“, gde kroz priču o fiktivnoj prijateljici Lizi objašnjava koliko je ta priča o autentičnosti, zapravo, jedna velika podvala. Lisa kasni na dogovoreni ručak, sva je raščupana, kritikuje restoran i meni na sav glas, srče špagete, zeva i češka se sve vreme – ali, hej, Lisa je autentična! Zar ona ne radi ono što armija lajfkoučeva preporučuje, zar nam majstori HR-a koji drže preskupe seminare ne savetuju baš to? Pa, zašto se onda osećamo tako neprijatno u Lisinom društvu, pita se gospodin Dobeli? I otkud, zapravo, ta potreba za autentičnošću?

Nakon bavljenja spoljašnjim manifestacijama autentičnosti, sad ulazimo u domen unutrašnjeg, psihološkog, što vrlo često može da znači i neprijatnog. Profesor Andre Spajser u svojoj studiji iz 2011. tvrdi da je jedan od osnovnih motiva pokretača potrage za autentičnošću krivica – krivica koja izvire iz osećaja da nikada nismo učinili dovoljno. To pokreće jednu seriju „rituala autentičnosti“, koji nam pomažu da osećamo da smo iskreni sami prema sebi. Ta potreba i taj napor da se bude svoj i autentičan se oslanja na pobunu protiv zahteva spoljnjeg sveta (i protiv tog samog sveta), koji nas gura da budemo nešto što ne želimo da budemo i tu već gazimo u rejon ekstremnog individualizma, koji se često veliča, ali još češće dolazi sa strahovitom cenom. Umesto da nas poveže sa nekim većim stvarima i idealima, zapravo, taj ekstremni individualizam nas gura sve više unutar sebe, a samim tim i nameće kao ultimativni zadatak, pred kojim su svi ostali manje vredni i značajni, da pronađemo i istražimo ko smo to, zapravo, mi.

Međutim, u zanimljivom obrtu, Gabrijela Bastera u svojoj studiji iz 2004. tvrdi sledeće – da savremeni čovek, koji je onemogućen da bude ono što jeste, koji traži svoju autentičnost, to čini pokušavajući da se oslobodi strukture koja nije autentična. I nakon što se iskobelja iz te strukture, onda uvidi da je ta struktura baš ono što mu daje osećaj identiteta. Dosta tih „tragača za autentičnošću“ često odustane na nekom od stepenika, a ono što im umiruje savest jeste formiranje „objektivnih okolnosti“ ili „objektivnih potreba“, jedne vrste mentalne štake koja im omogućava da održe svoju posvećenost i zavisnost od struktura od kojih navodno žele da pobegnu.

Potraga za autentičnošću, da osvetlimo to sa jedne druge strane, nije jedna od onih večnih tema, zapravo, pojavila se tek negde krajem osamnaestog veka sa romantičarima i filozofima koji su razradili temu individualizma, no već neko vreme se pretvorila u traganje za El Doradom, nešto što oduzima isuviše vremena i resursa, a čiji su benefiti sve upitniji i sve više kopne. I kao da je sama sebi postala svrha. Ne nasedajte na postove na društvenim mrežama koji vrište koliko su prerađeni, fabrikovani i koji žele da vi poverujete kako su autori istih pronašli svoju autentičnost i kako i vi to morate učiniti, inače, umrećete neslobodni i nezadovoljni što niste našli sebe. Uvek se setite da je i to što vidite na mrežama proizvod pripreme, velikog broja ponavljanja, editovanja i uređivanja, i na kraju krajeva, odluke tog istog kreatora sadržaja da to objavi i podeli sa vama. Prestanite da se opterećujete time i posvetite sebi svoje vreme spontano, radite ono što volite i autentičnost će doći sama od sebe. Ili neće, ali će vam biti svejedno, jer ćete se osećati dobro zato što uživate u životu.

Dopao Vam se tekst?
Podelite ga sa prijateljima!

Autor

Pravnik sa višegodišnjim iskustvom u međunarodnom poslovnm pravu. Licencirani turistički vodič. Ovde gotovo uopšte neće pisati o tome. Pisaće o stvarima koje voli, onima koje ga zainteresuju da istražuje, i svemu onome što se odigrava u onih drugih 8 sati po drugu Lenjinu.

Više o Nemanji