Nikad se ne zna(m)
Prođem često pored prodajnog mesta Državne lutrije Srbije u centru Novog Sada, tamo kod Trčike, i svaki put mi izmami osmeh natpis Nikad se ne zna.
Prođem često pored prodajnog mesta Državne lutrije Srbije u centru Novog Sada, tamo kod Trčike, i svaki put mi izmami osmeh natpis Nikad se ne zna.
Godišnji odmor sam proveo u Parizu. Imam familiju tamo te uvek dobra prilika i da se vidimo i iskusim grad iz ugla žitelja…
Poznanik programer je ostvario onu dobru fantaziju koja svako malo se pojavi na statusima na mrežama.
Pojavila mi se na mrežama u poslednje vreme više puta izjava “Počinjem da zvučim kao Čet Dži Pi Ti u razgovorima”.
Listam nedavno pri kraju radnog dana šareni Instagram. Poluodsutan sam jer istovremeno gledam da li se dovoljno zapeklo meso u rerni…
Pre desetak godina, rokovi za izradu kreativnih rešenja su bili nekoliko puta duži nego danas.
Čitam prilično ljutite reakcije inženjera i poznavalaca tehnologije o najavama za Vindouz 12.
Stojim pre nekoliko godina u popularnom novosadskom klubu Gerila i slušam mali alternativni rok bend Azil 5. Ekipica simpatičnih Novosađana na bini izvodi pesme koje su obeležile neki deo mog života.
Prelistavam stare beleške u pokušaju da raščistim prostor za prvu radnu nedelju nakon odmora.
Tokom jedne obuke, uhvatio sam sebe kako ponavljam jednu mantru u krug i kosmos nikako da odgovori.
Priča mi prijatelj ushićeno kako je dobio od klijenta povratnu informaciju o svojoj poslovnoj i ličnoj filozofiji koju pokazuje u odnosu prema proizvodu i ljudima.
Idem iz male sredine u kojoj je glavna parola bila: “Sediš, učiš, siguran posao, sigurna plata”, pa još po mogućstvu učitelj, lekar, advokat eventualno.
Kada ste ocenili tu kurirsku dostavu, HR u kompaniji i nedostatak voća u prostoriji za odmor, da li ste to uradili kako biste upozorili druge ili kako biste nekog pomilovali po glavi, odnosno naučili pameti?