Kavijarom protiv krize? Može, ako ste Air France

Dok bombe padaju po istoku – što bližem, što malo daljem – mi obični ljudi se odavno ne tangiramo. Razmišljamo uglavnom o prizemnijim dilemama; recimo, koliko će nas ove nedelje koštati da napunimo rezervoar.
Loša vest je što su te prizemne dileme u direktnoj vezi sa stvarima koje nas više ne tangiraju. Malo bolja vest je da su neki od nas samo obični ljudi – ako oni broje svaki dinar za svakodnevne potrepštine, kako li je tek manjim i većim biznisima?
Pogotovo onima čiji posao zavisi od toga koliko moraju da potroše na transport.
Avaj, kamioni i dalje tutnje, avioni i dalje lete. Ako mislite da je velikima lakše…
Siroti bogataši
Iako je podalje od istoka, Air France se poslednjih godina našao u nekoj vrsti unakrsne vatre. Dok besne sukobi oko Irana, kompaniju to, bogami, košta. Znate već – avioni su prilično alavi kada je reč o potrošnji goriva. Da bi napunio rezervoare letelica, Air France izdvaja u proseku trećinu ukupnih prihoda.
Da se nije napravila ona „gužva“ u Persijskom zalivu, čak bi i Air France bio komotan. Ovako, troškovi su mu se uvećali za ogromnih 45,4% – a to je podatak samo za drugi kvartal 2026.
Pošto je reč o avio-gigantu, i cene su, u prevodu, astronomske. Samo zamislite da vam račun za gorivo poraste za 2,4 milijarde dolara.
I sad, da ste na mestu Air France, imali biste nekoliko opcija. Prvo, da sasečete troškove goriva tako što ćete ukinuti pojedine rute.
Pa, onda da skrešete druge stavke – najnepopularnije bi verovatno bilo da zaposlenima smanjite plate. Ili, mogli biste da razmislite kako da na putniku zaradite više novca.
Možda ne na svakom putniku, ali neka bude, recimo, jedna kategorija putnika.
Kako god se okrene, nijedna opcija nije idealna – kao što ni krizne okolnosti uglavnom nisu idealne. Ali, što se mora, nije teško. Air France se opredelio za ovo poslednje.
Ako nema hleba, neka jedu kolače
Nije sasvim netačno ako se ovakav potez učini kao kockanje. Poslednjih godina, Air France se dao u ozbiljno ulaganje u najskuplju klasu putovanja. Imućniji je znaju kao La Première, u kojoj je let od tačke A do tačke B sve samo ne običan let.
Nema šta nema – od vrhunskih vina i šampanjca, kavijara i luksuznih salona, sve do lične pratnje kroz aerodrom i prevoza do aviona. Vaše iskustvo putovanja bi, po tome, moglo da izgleda ovako:
Na aerodromu vas dočeka pratilac i preuzme vam prtljag, pa vas eskortuje kroz privatni check-in. Tu imate salon i spa, sa sve vrhunskim menijem, i sve to pre nego što vas automobil odšlepa do aviona. Onda ulazite u veliki privatni salon, gde vas dočekaju šampanjac, kavijar i king-size krevet. A kada stignete na odredište, ponovo će vas ispratiti lična pratnja.
Nije zanemarljiva ni činjenica da za ovakav ugođaj valja izdvojiti između 10 i 15 hiljada dolara – samo u jednom pravcu. A Air France je izračunao da udobnost bogatih putnika vredi više od „kresanja“ drugih troškova.
Besmisleno? Bacanje para?
Zapravo, izvršni direktor veli da je Air France zabeležio rast prihoda od premium putovanja, uključujući poslovnu i prvu klasu. Čak i uz značajno veće cene karata, taj rast se, za sada, popeo na 11%.
Eksperiment jeste skup, ali se isplatio.
Ako malo obrnemo perspektivu, glavni potez može da se svede na povećanje cene karata. Ali, ako se u tu cenu upakuju kavijar, šampanjac i lična pratnja, izgleda da se (odabrani) putnici neće mnogo buniti.
Zašto?
Pa, zato što Air France vrlo dobro poznaje navike odabranih korisnika.
Svi letovi vode u Pariz
Iako deluje ekstravagantno, taktika nije i jedina te vrste. Na spisak valja dodati Lufthansu i British Airways koji, takođe, ne žale novca za luksuznije varijante prvih klasa.
U biti, svi računaju na to da će putnici dubokog džepa pristati da izdvoje ozbiljne sume za udobnost. Samo, ne valja se uljuljkivati u ideji da je model tako lako prepisati od konkurencije.
Čak i Air France posluje u okolnostima koje nisu „iskopirljive“.
Izvršni direktor tako veli da je ogroman broj luksuznih brendova baziran upravo u Parizu. Tamo imate srce modne industrije, gro luksuznih hotela, nebrojene restorane sa Michelinovim zvezdicama – i to je izvrsna osnova ako putnicima želite da prodate deo onoga što već očekuju od Pariza.
Nije na odmet ni „boost“ koji je Pariz poslednjih godina dobio kroz TV ostvarenja. Serija „Emily in Paris“ je sigurno bar delu putnika stavila francusku prestonicu na njihovu ličnu mapu. Ali, ako se pogled baci malo dalje od vrhunskog menija, lako je videti da cenu karte plaćate i pre no što sednete u avion.
Znate kako to ide, pogotovo ako ste leteli do velikih gradova. Treba da čekićate nekoliko sati, pa da „ubodete“ pravi izlaz, pritom vučete prtljag ručno i lovite displej da vidite da li je vaš let kojim slučajem promenio gejt. I tu je, između ostalog, Air France igrao na navike bogatih putnika.
Oni ne daju „dinar više“ samo za udobnija sedišta, već i za mnogo manje neprijatnosti.
Dakako, Air France shvata još jednu važnu stvar: La Première klasa ionako nije za prosečnog putnika.
Na stranu što u ovoj kabini ima svega 4 sedišta, već istu kabinu možete naći na svega malom broju Boeing 777-300ER aviona. U celu računicu se lepo uklapa i činjenica da se ponuda ciljano drži organičenom.
A ako jedno od 4 sedišta ostane prazno – ništa strašno.
Nekako je logično pomisliti da bi se velika kompanija otimala za svakog putnika, pogotovo ako dotični ima stvarno dubok džep. Ni 10-50 hiljada dolara (u jednom pravcu!) nije badava, pogotovo kada ih nemate. A avion, svakako, leti, gorivo se, svakako, troši – malo li je na ovu skupoću?
Samo, ako nešto nije dostupno svima, mnogo je lakše opravdati mu cenu. Bolje i „samo“ tri ili četiri sedišta, nego da stalno mozgate šta od popusta i unapređenja da smislite za ceo avion.
Logika se pokazala toliko isplativom da je Air France počeo da je (delimično) preslikava i na biznis klasu. Više privatnosti, pažljiviji odabir menija, čak i kvalitetnije presvlake na sedištima – i tako dobijete osećaj da ste stvarno u francuskom avionu.
Inače, sigurno ste čuli za halo efekat – ono kad vam se opšti utisak o nekome i nečemu preslika na specifične osobine tog nekoga i nečega. Reč je o kognitivnoj pristrasnosti kojoj naš mozak pribegava kada barata sa manjkom informacija koje su mu potrebne da stekne informisani utisak.
Air France je shvatio da tako može da funkcioniše i svest o La Première klasi. Ne morate nikada da iskeširate 10-15 hiljada u jednom pravcu, niti da gustirate kavijar dok se baškarite na king-size ležaju.
Ali, kada vidite fotografije, a onda kupite kartu „samo“ za biznis klasu, imate utisak da ulazite u isti onaj svet u kome se toliko vodi računa o zaboravljaju sitnih neprijatnosti.
Tako se nekako halo efekat prelio i na, u ovom slučaju, marketing. Najskuplji proizvod ne mora biti namenjen većini da bi oblikovao sliku o čitavom brendu.
Šampanjac i kavijar su, naravno, samo deo paketa. Ali, ni oni se sami po sebi ne mogu nazvati poslovnim modelom. Ono što je Air France, zapravo, prodao jeste osećaj da ste uklonili silne sitne i krupne boljke: od čekanja i tegljenja prtljaga, do nogu ukočenih višečasovnim sedenjem.
Za većinu „običnih“ putnika, to su luksuzi koji im nisu potrebni – ili ne mogu da ih kupe. Ali, uvek postoji manjina koja sigurno neće pasti u nesvest od silnih nula na računu.
U široj slici, možemo iz toga izvesti vrlo neoptimističnu konstataciju: dok bombe padaju tamo negde, ta manjina se još više bogati. Ali, kad imate trošak u vidu aviona koji nezajažljivo guta gorivo, možda vredi uložiti „koji dinar“ u nekolicinu povlašćenih.
Autor
Marta je prvo htela da bude učiteljica. Pa da svira violinu. Pa da trenira karate, piše pesme, uči jezike i slika. Onda je htela da fotka, svira gitaru, upiše muzičku školu, čita psihologiju i da bude slobodni umetnik. (Štagod to značilo u glavi jedne dvanaestogodišnjakinje.)
Više o Marti