Ljudski resursi

Emocionalna pismenost uskoro će postati važna koliko i funkcionalna

zenfaz

Jedna od najboljih stvari u vezi sa vremenom u kojem živimo jeste to što postaje sve normalnije da pričamo o stvarima o kojima se do juče samo stidljivo ćućorilo. A jedna od tih stvari su emocije — to kako se osećamo, šta radimo sa svojim osećanjima, kako ona mogu da utiču na nas, šta stvarno o njima znamo i kako sve mogu da nam, zapravo, budu vrlo korisna.

Verujem da nisu daleko ni vremena kada će se na emocionalnu pismenost gledati kao na funkcionalnu, a na odlazak kod psihoterapeuta kao na odlazak kod zubara. Međutim, svi znamo da to vreme još uvek nije došlo i da smo i dalje ipak dominantno u eri nerazumevanja emocija i njihovog značaja…

„Samo budi jak“ i ostale budalaštine

Verovatno ne postoji tema u psihologiji oko koje postoji toliko mitova i nerazumevanja kao što je to tema emocija. I ne samo to, već nismo ni svesni koliko ne znamo o toj temi i ne razumemo kako stvarno funkcioniše tako bitan deo našeg ljudskog iskustva. To je zato što nas niko nikada — osim ako ste imali tu sreću u životu da studirate psihologiju 🙂 — nije naučio šta su one stvarno, kako nastaju, čemu služe i šta možemo sa njima. O njima nas najčešće o uče (ili baš suprotno, ne uče) roditelji, koje niko nije učio o emocijama, čije roditelje opet nije niko učio i tako unazad. I tako se pogrešna uverenja o tome šta su emocije i čemu služe prenose sa kolena na koleno, bez da se preispita njihova istinitost.

Otud sve one toksične poruke o tome da moraš da budeš jak i ne pokazuješ emocije (što može da bude vrlo opasno na duge staze), da možeš i moraš da kontrolišeš svoje emocije (ne možeš da kontrolišeš emociju, već samo (SAMO!) svoje ponašanje) ili da imati emocije znači isto što i biti slab, neadekvatan, kukavica (normalno je imati emocije; normalno je plašiti se, biti tužan, anksiozan, nesrećan i slično).

Emocije su nam, u stvari, odličan alat za prepoznavanje onoga što nam je važno u životu. One nas upozoravaju na stvari koje su nam bitne i koje traže našu momentalnu pažnju. Recimo, emocija straha nam govori da se oko nas dešava nešto što bi moglo da nas dovede u opasnost; emocija tuge javlja se kao reakcija na gubitak (ili percepciju gubitka); emocija ljutnje nam govori da nam je neko ili nešto prešao granicu i da nam to nije po volji.

Sva ljudska bića osećaju, čak i psihopate / sociopate (oni samo imaju dosta skromniji spektar emocionalnih reakcija). Emocije su nam zajednička stvar, a opet naučiti da ih regulišemo (što, takođe, uopšte nije teško) još uvek nije ni izbliza dovoljno rasprostranjeno. Tačnije, mislim da neće biti dovoljno sve dok ne uđe u škole, udžbenike, popularnu kulturu i sve moguće pore ljudskog života i postojanja; eto toliko je bitno.

Šta možemo sa svojim emocijama?

To kako umemo da hendlujemo sopstvene emocije, zapravo, sama je suština našeg mentalnog zdravlja. Kad znamo šta treba da radimo sa emocijom kad nam se javi — recimo, kad dobijem iznenadni napad anksioznosti, jer sam se setila da prekosutra imam jako važan sastanak — onda imamo moć da sami sebe umirimo i stabilizujemo. I verujem da ne preterujem kad kažem da je to jedna od najvećih moći koje možemo da imamo.

Hajde da se zadržimo na ovom primeru anksioznosti. Namerno biram tu emociju, jer verujem da ne postoji biće na kugli Zemaljskoj koje je barem jednom nije iskusilo. Dakle, situacija je, recimo, sledeća: radim nešto za računarom i setim se sastanka koji imam prekosutra. To je jako važan sastanak, od kog mi zavisi jedan budući projekat, a od kog može da mi zavisi puno budućih projekata. Frka mi je da li ću se dobro pripremiti, da li ću ostaviti dobar utisak, hoće li se sve završiti onako kako bih volela. Naravno, anksiozni mozak vrlo je kreativan u načinima na koje može da mi podmetne nogu, pa tako može da mi „šapuće na uvce” kako sam potpuno nesposobna i neadekvatna, i da je najbolje odmah da odustanem od svega. Dakle, nemam više problem samo sa time što osećam, već i što mislim. Prelepo, zar ne?

Šta mogu da uradim u toj situaciji? Mogu da najpre osvestim šta osećam, a to je anksioznost. Ovaj prvi korak možda deluje jako jednostavno, ali uopšte nije, pošto u jednom trenutku možemo da osećamo nekoliko različitih emocija, od kojih mnoge mogu biti međusobno suprotstavljene. Drugi korak je da spoznam gde sve osećam tu anksioznost — za mene je ona uvek nekakav osećaj blagog gušenja u grudnom košu i propadanja u stomaku. Sada, kada znam gde je, mogu malo da je posmatram: šta mi radi, kako čini da mi srce ubrzano lupa, kako mi zamagljuje misaone procese i bukvalno me maltretira. Da se ona pita, dovela bi me do totalne košnice u glavi i paničnog napada. Ali, ne pita se ona, jer je neću pustiti da me maltretira i neću joj verovati ni na jednu jedinu reč.

Umesto toga, dok je „posmatram”, mogu da je pustim da postoji tu gde se zatekla. Eto, neka je, šta da joj radim. Postoji tu s nekim razlogom, jer mi je važan taj sastanak i frka mi je, a ta frka je realna, jer to jeste nešto što mi je bitno. I dok me tako lagano melje — a ako joj se ne potčinim, njena moć biće sve manja — ja biram šta ću da radim, biram jedino što mogu da biram u ovoj situaciji, a to je ponašanje.

Vraćam se na pitanja koja mi je servirao mozak, jer mi je on ipak najbolji saradnik, iako se ponekad ponaša kao totalni seronja. Dakle, od ključnih pitanja koje mi je izbacio, sad ću da vidim na koja mogu, a na koja ne mogu da utičem:

  • frka mi je da li ću se dobro pripremiti — mogu da utičem; ponašanje: pripremam se;
  • da li ću ostaviti dobar utisak — delimično mogu da utičem; lepo ću se ponašati, naspavati, obući, tj. uraditi šta mogu da povećam šanse da ostavim dobar utisak;
  • hoće li se sve završiti onako kako bih volela — nemam baš veliki uticaj na ovo, ali uradiću sve što je do mene: pripremiti se, lepo se ponašati, nadati se i obećati sebi da neće biti smak sveta ako se i ne završi kako bih želela (neće mi biti drago, naprotiv, ali kad odbolujem, biću okej).

I tako dok ja živim svoj život sa tim žrvnjem anksioznosti u sebi, ona „shvati” da neću da budem njen talac i onda nastavimo tako da živimo zajedno, ne baš u slozi i ljubavi, ali makar u međusobnoj toleranciji. I što češće upražnjavam upravo to — da joj ne dam da vodi glavnu reč — ona vremenom postaje slabija i, kad se javi, ne ostavi više iza sebe cirkus i pustoš.

Svet ostaje na — emocionalno pismenima

Imati sposobnost da upravljaš sobom na način da razumeš svoje emocije polako postaje jedna od ključnih veština, ne samo kad je reč o poslu, već i o životu generalno. Ona je, zapravo, manje-više uvek to i bila, samo što se danas — hvala kosmosu — mnogo više o tome govori.

Vremena kada su emocije smatrane nekakvom sramotom, kad se verovalo da možeš da u sebi stisneš neki prekidač, pa da ne osećaj ništa u nekoj situaciji koja ti je strašno bitna (ili samo strašna) ili kada su posmatrane kao nešto što je potpuno divlje i odvojeno od nas, polako prolaze. I odlično je što je tako.

Fascinantno je posmatrati kako su ove veštine mlađim generacijama nešto potpuno normalno. A te iste mlađe generacije sve više dolaze ne samo na tržište rada, već postaju dominantni društveni pokretač. Jer, ako na mladima svet ostaje, onda u ovom slučaju definitivno važi to da on ostaje na emocionalno pismenima, na onima koji znaju da hendluju sami sebe, koji znaju da nije sramota baviti se svojim unutrašnjim svetom (baš naprotiv) i koji će to — hvala im — postaviti kao društvenu normu.

Dopao Vam se tekst?
Podelite ga sa prijateljima!

Autor

Rado koristi supermoći psihologije i više od 10 godina radi sa različitim biznisima — od malih preduzetnika do gigantskih korporacija.

Više o Ini