Istorija biznisa

Stiv Džobs je, ipak, imao srca.

pixar

Mogao je da vam se dopada ili ne dopada, ali ima nešto što mu niste mogli osporiti.

Od „Jabuke“ je napravio jednu od najmoćnijih kompanija u (tehnološkoj) istoriji. I govorili su o Stivu Džobsu svašta: da je genije za biznis i nezgodan za saradnju (i još nezgodniji kada bi vam bio šef), da je vizionar koji maštu pretvara u stvarnost; da je tvrdoglavo istrajan (ponekad i na sopstvenu štetu), često nestrpljiv i iritantno uporan u svojim idejama…

Naterati Džobsa da povuče ručnu… Tja, veće su šanse da nahranite gladnu decu u Africi, kolonizujete Mesec, istrebite sva zla ovog sveta i obradujete gomilu geekova vešću da je Pluton odlukom Međunarodne astronomske unije ponovo postao planeta. (Zamalo.)

Ili je možda dovoljno da mu budete prijatelj. Malo stariji i iskusniji, ali suštinski dobronameran. Takav je bio gospodin Endru Grouv, čije ime je stajalo uz još jedno veliko ime – Intel.

Tačnije, Grouv je bio Intelov treći po redu generalni direktor, a po slovima Njujork Tajmsa i „najzaslužniji za neverovatan rast i inovativni potencijal mikročipova“.

Ipak, nije bio samo business & tech savvy. Umeo sa mikročipovima, ali je umeo i sa ljudima.

A sa Džobsom često nije bilo lako. Pogotovo ako mu neko protivreči, kao što se jedared drznuo jedan od Intelovih inženjera.

Elem, godina je 1995. Tvrdoglavo istrajni Džobs je stajao na čelu kompanije Pixar, a ova je, očekivano, grabila stepenicama uspeha.

Za to vreme, gospodin Grouv je za Džobsa, osim dugogodišnjeg prijatelja, bio i mentorska figura. S obzirom na Pixarovu uzlaznu putanju, obojica su bila svesna toga da bi i Intel iz te priče imao štošta da nauči. Jedino što na te lekcije nisu gledali kroz prizmu identičnih interesa.

Naime, Džobs je svoje tajne zanata smatrao dragocenim – toliko da nije hteo da deli „povlašćene informacije“ bez (monetarne) naknade. Dao je to do znanja (i to napismeno) i onom Intelovom inženjeru.

Ali, ovo je već zvučalo kao dil koji nijedna strana nije (zvanično) ni potpisala ni zapečatila. Jer, Intel ni u jednom trenutku nije imao – niti je tako nešto ikada planirao – bilo kakav dogovor da iskešira povlašćene ideje glede Intelovih procesora.

I na to se drznuo da podseti Džobsa onaj Intelov inženjer.

Doduše, teško da je mogao očekivati išta osim kontrapaljbe. Uvređeni Džobs je, naravno, potegao svoj rafal argumenata i prozvao „otužnu“ Intelovu grafičku arhitekturu. Dobio je i inženjer po nosu, kada ga je predsedavajući Pixara pomenuo razgovarajući sa Grouvom i etiketirao njegovu repliku kao „ekstremno arogantnu“.

Možemo li da se složimo da se ne slažemo?

U tom trenutku se već zakuvavalo nešto što je lako moglo poći putem ozbiljnog nesporazuma. A Grouv je na prvi pogled bio u manjku sa opcijama.

Mogao je, kao stariji i iskusniji, da uzvrati istom (ili još jačom) merom. Ili je mogao da kapitulira, jer ipak je tvorac „Jabuke“ umeo biti iritantno nepopustljiv.

Samo ni jedno ni drugo nije izbor nekoga ko (osim sa mikročipovima) ume sa ljudima. I na stranu njegova nezgodna priroda, ali Džobs je Grouvu, zapravo, prirastao za srce. Godinama mu je bio prijatelj, oslanjao se na njegove savete, jer i Grouv je nebrojeno puta ponudio pomoć Džobsu. Naravno, bez da je ikada pomislio da iz toga izvuče profit.

Uostalom ovo nije bio prvi put da dvojica bistre na temu Intelovih procesora. A umeo je i stariji i iskusniji da posluša mlađeg i nezgodnijeg. Stvar je u tome što je Džobsovu podršku tako i prihvatao: kao podršku, a ne kao potencijalnu monetarnu razmenu. Na koncu, Džobs nijednom nije nagovestio da je posredi komercijalni dil.

Sve u svemu, Grouv je ovaj put imao razloga da drži stranu svom inženjeru. Ali, imao je, osim dobre namere, još jednog keca u rukavu.

Znao je koliko Džobs drži do svojih ideala i vizija. Nezgodan i tvrdoglav – da, ali je na sebi svojstven način bio u tome svim srcem. A to je bilo skuplje od njegovih povlašćenih informacija.

Argumente je sa svoje strane potegao i Grouv:

Žao mi je ako se ne slažemo. To je korak unazad i za nas dvojicu i za celu industriju.

…i pogodio Džobsa u živac.

Ljudi ne odlučuju samo glavom

Pet dana i dve kratke rečenice kasnije, tvrdoglavi Džobs je povukao ručnu. Bio je i te kako svestan svojih mana, ali ovoga puta se morao složiti sa Grouvom: pomoći će Intelovom inženjeru ne bi li unapredio svoje procesore za 3-D grafiku.

I ne samo to: poslednja rečenica pokajničkog odgovora koji je Grouv zatekao u svom inboksu bila je – „Hvala ti na jasnijoj perspektivi“.

Za Džobsa je ta jasnija perspektiva značila da postoji nešto važnije od monetizovanja tajni zanata – napredak industrije na duge staze. Dovoljno da se drugi put ipak malo zamisli. I mislite da ne možete naterati tvrdoglave saradnike da stave prst na čelo?

Dobro, neke možda i ne možete. Neki su možda previše tvrdoglavi, premalo empatični, veličina ega im je obrnuto proporcionalna količini racionalnosti, a razmišljanje van kutije im nije jača strana.

Ali, možete pokušati ovako:

  • Ukažite im poštovanje. Teško da postoji ljudsko biće na planeti kome će zasmetati da se oseti uvaženo i poštovano.
  • Prisetite se onoga što je njima važno.
  • Upamtite da ljudi generalno, pored razuma, imaju i srce.

A ponekad nije dovoljno da vas čuje samo nečija glava. Da bi ljudi bili spremni da povuku ručnu, moraju vas čuti i srcem.

Dopao Vam se tekst?
Podelite ga sa prijateljima!

Autor

Marta je prvo htela da bude učiteljica. Pa da svira violinu. Pa da trenira karate, piše pesme, uči jezike i slika. Onda je htela da fotka, svira gitaru, upiše muzičku školu, čita psihologiju i da bude slobodni umetnik. (Štagod to značilo u glavi jedne dvanaestogodišnjakinje.)

Više o Marti