Od pregovora o poslovnoj saradnji do raskida ugovora

Kada kažemo ugovor o poslovno-tehničkoj saradnji, pomislimo na dokument koji su dve strane usaglasile, potpisale i odložile u odgovarajući folder.
Međutim, ugovorni odnos najčešće počinje mnogo pre potpisivanja, a završava se mnogo kasnije od formalnog raskida.
Pre konačne verzije ugovora postoje ponude, sastanci, pregovori i mejlovi. Nakon potpisivanja slede izvršenje obaveza, dogovaranje izmena, eventualna kašnjenja i drugi problemi. Inicijalni ugovor se može menjati brojnim aneksima. Ako saradnja više ne funkcioniše, postavlja se pitanje kako ugovor pravilno okončati i koje obaveze ostaju nakon njegovog prestanka.
U svakoj od tih faza kompanije mogu napraviti greške koje u trenutku kada nastanu deluju bezazleno, ali postaju veoma važne kada dođe do spora.
Pogledajmo koje su i kako da ih izbegnete.
1. Pregovori
Prva greška može nastati pre nego što ugovor uopšte postoji.
Tokom pregovora strane često polaze od pretpostavke da, sve dok ništa nije potpisano, mogu potpuno slobodno da pregovaraju, menjaju stavove i odustanu od budućeg posla. Sloboda pregovaranja zaista jeste osnovno pravilo. Sam ulazak u pregovore ne znači da ugovor mora biti zaključen.
Ipak, to ne znači da ponašanje tokom pregovora nikada ne može proizvesti pravne posledice.
Problem može nastati, na primer, ako jedna strana pregovara bez stvarne namere da zaključi ugovor ili bez opravdanog razloga odustane u trenutku kada je svojim ponašanjem kod druge strane stvorila opravdano očekivanje da će ugovor biti zaključen, a druga strana je zbog toga već imala određene troškove.
Još važnije od ovoga može biti otkrivanje poverljivih informacija tokom pregovora. Stoga, veoma je važno pre započinjanja pregovora potpisati ugovor o zaštiti poverljivih informacija (NDA), o čemu smo pisali ovde.
2. Ponuda
Ponuda je korak dalje od pregovora. Iako je rečenica “šaljemo vam ponudu” česta u poslovnim komunikacijama, nije svako prezentovanje uslova, zapravo, ponuda. Da bi određeni predlog predstavljao ponudu u pravnom smislu, mora da sadrži bitne elemente budućeg ugovora tako da je za njegovo zaključenje dovoljno da ga druga strana prihvati.
Pojasnićemo.
Ako pošaljete mejl sledeće sadržine:
Nudimo vam 100 kancelarijskih stolica model X po ceni od 120 EUR po komadu, sa isporukom do 15. septembra. Plaćanje 15 dana od isporuke. Rok važenja ponude 5 dana,
klijent kome ste poslali ponudu može odgovoriti: “Prihvatamo.”
Tu praktično nema šta dalje da se dogovara. Jasno je šta se prodaje, koliko, po kojoj ceni i pod kojim uslovima. Zaključili ste ugovor, koji obavezuje ne samo njega da prihvati i plati robu, nego i vas da je zaista po toj ceni i u tom roku isporučite. Dokument ne mora formalno da se zove „PONUDA“. Može sve to da stoji u običnom mejlu. Ako sadržaj pokazuje jasnu nameru da se zaključi ugovor i ima potrebne elemente, to je ponuda bez obzira na naslov mejla.
Šta nije ponuda, već je samo prezentacija uslova odnosno poziv na saradnju?
Možemo da vam ponudimo naše stolice po cenama od 100 do 150 EUR. Ako ste zainteresovani, javite nam se da dogovorimo količinu, model, cenu i rok isporuke.
Kupac ne može smisleno da odgovori samo: „Prihvatamo“, jer se ne zna: Šta prihvata? Koji model? Koliko stolica? Po kojoj od više mogućih cena? Kada se isporučuju?
Zato ovo nije ponuda u pravnom smislu, to je poziv da se pregovara.
Zašto je ova razlika važna?
Zato što ponuda nije samo informacija o tome pod kojim uslovima biste možda želeli da poslujete. Kada pošaljete ponudu, drugoj strani dajete mogućnost da njenim prihvatanjem zaključi ugovor i time stvori obaveze i za vas.
Zato pre nego što pošaljete mejl sa konkretnom cenom, količinom, rokovima i drugim uslovima, proverite da li zaista želite da budete vezani tim uslovima ako druga strana odgovori: „Prihvatamo.“
Ako još uvek želite da pregovarate, da proverite mogućnost isporuke, dobijete interno odobrenje ili ostavite prostor da menjate cenu i druge uslove, neka to iz komunikacije bude jasno.
Šta jeste, a šta nije prihvat ponude?
Ali, prihvatanje mora da odgovara onome što ste ponudili. Ako kupac odgovori:
„Prihvatamo 50 komada po toj ceni, ali tražimo isporuku za 15 dana“, nije prihvatio vašu ponudu. Odbio ju je i istovremeno učinio novu, koju sada vi možete da prihvatite ili odbijete. Dakle, prihvatanje sa izmenama bitnih elemenata nije prihvatanje, već nova ponuda koju prvobitni ponudilac može da prihvati ili odbije.
3. Zaključenje ugovora
Kada ugovorne strane imaju dobru usmenu saradnju, dogodi se da u ugovor uđu ovakve formulacije:
Usluga će biti pružena u skladu sa potrebama klijenta.
Roba će biti isporučena u dogovorenom roku.
Izvođač će obaviti sve potrebne radove.
Problem sa takvim formulacijama postaje vidljiv tek kada se strane više ne slažu. Šta tačno podrazumevaju potrebe klijenta? Koji je rok dogovoren i ko ga je dogovorio? Koji radovi su bili uključeni u cenu, a koji predstavljaju dodatne radove?
Što je predmet ugovora složeniji, to je važnije precizno definisati ko šta treba da uradi, u kom roku, pod kojim uslovima i uz koju naknadu.
Posebno treba voditi računa o prilozima, specifikacijama, ponudama i drugim dokumentima na koje se ugovor poziva. Ako su oni sastavni deo dogovora, treba da bude jasno koja njihova verzija važi i šta se događa ako postoji nesaglasnost između njih i osnovnog teksta ugovora.
4. Izvršenje ugovora
Nakon formalnog potpisivanja ugovora (a često i pre toga), roba se isporučuje, usluge pružaju, projekti napreduju, računi izdaju.
Sve funkcioniše dok se kod neke od strana ne pojavi nezadovoljstvo i postavi se pitanje da li je ugovorna obaveza izvršena na adekvatan način. Tada postaje važno ono što tokom redovne saradnje možda nije delovalo posebno značajno: zapisnik o primopredaji, potvrda o isporuci, mejl kojim je klijent prihvatio rezultat, izveštaj o izvršenoj usluzi ili druga dokumentacija.
Ako se izvršenje ugovora ne dokumentuje, strana koja je svoju obavezu uredno ispunila može kasnije imati problem da to i dokaže.
To je naročito važno kod složenijih i dugoročnih poslova, kod kojih između zaključenja ugovora i njegovog potpunog izvršenja mogu proći meseci ili godine.
5. Izmene ugovora
Malo poslovnih odnosa tokom svog trajanja ostane potpuno isto. Menjaju se rokovi, količine, cene, specifikacije, način izvršenja ili obim usluga.
U praksi se takve izmene često dogovaraju „u hodu“, na sastanku ili telefonom, dok ugovor ostaje nepromenjen.
Dok saradnja funkcioniše, to uglavnom ne predstavlja problem. Međutim, ako kasnije dođe do spora, jedna strana može tvrditi da je, na primer, rok iz ugovora produžen, dok druga tvrdi da je ona samo pokazivala razumevanje za kašnjenje u cilju održavanja saradnje. Ili jedna strana smatra da je izvršila dodatne radove, druga da su oni već bili uključeni u prvobitnu cenu.
Zato bi značajne izmene dogovora trebalo dokumentovati na odgovarajući način.
To ne znači nužno da svaka operativna promena zahteva potpuno novi ugovor. Međutim, kada se menjaju važne obaveze, rokovi, cena ili drugi bitni elementi saradnje, pisani trag može sprečiti ozbiljan problem kasnije.
6. Raskid ugovora
Kada se dobri odnosi naruše i jedna od strana izgubi strpljenje, često želi da što pre završi saradnju.
S obzirom na to da niste ispunili svoje obaveze, smatramo ugovor raskinutim.
Međutim, pre slanja takve poruke treba proveriti da li za raskid zaista postoje uslovi. Važno je utvrditi kakva je povreda ugovora nastala, da li je druga strana prethodno morala da dobije dodatni rok za ispunjenje, šta sam ugovor predviđa u pogledu raskida i na koji način izjava o raskidu treba da bude dostavljena.
Treba razlikovati i raskid ugovora zbog neispunjenja od drugih načina prestanka ugovornog odnosa, poput otkaza kod ugovora kod kojih je takva mogućnost predviđena, jer su posledice raskida ugovora različite.
Pogrešan način okončanja saradnje može stvoriti novi spor umesto da reši postojeći.
7. Posledice raskida ugovora o saradnji
Čak i kada je ugovor pravilno raskinut, poslovni odnos time ne mora biti potpuno završen. Potrebno je rešiti šta se događa sa onim što su strane do tog trenutka već dale ili primile, koje obaveze još treba izmiriti i da li postoji pravo na naknadu štete.
U zavisnosti od ugovora, određene obaveze mogu nastaviti da važe i nakon njegovog prestanka.
To se često odnosi na poverljivost, čuvanje poslovne tajne, vraćanje dokumentacije ili imovine, rešavanje sporova i druge odredbe koje su po svojoj prirodi relevantne i nakon završetka saradnje.
Zaključak
Na ugovor ne bi trebalo gledati kao na dokument koji se potpiše, odloži u folder i ponovo otvori tek kada nastane problem.
Pravna sigurnost poslovne saradnje zavisi od toga kako pregovarate, šta nudite i prihvatate, kako dokumentujete izvršenje i izmene dogovora i kako reagujete kada druga strana ne ispunjava svoje obaveze.
Ugovorni odnos je živa stvar, a najbolje je kada formalni ugovor prati ono što se u poslovnoj saradnji zaista dešava.
Autor
Milica Bojanić je diplomirani pravnik sa položenim pravosudnim ispitom i decenijskim iskustvom rada u kompanijama koje i zastupa pred sudovima. Oduvek intuitivno veruje, a sada i zna da je promena jedina konstanta, kako u kosmosu i prirodi, tako i u čoveku.Celoživotna opčinjenost knjigama, neobičnim životnim pričama i događajima, pažljivo slušanje i promišljanje, a u skorije vreme i naročito zanimanje za psihologiju, iznedrili su zaljubljenost u pisanje.
Više o Milici