Recenzije

Sa pašnjaka do naučenjaka – Mihajlo Pupin

mihajlo pupin

Listam da li je iko ikada na sličnom poslovno orijentisanom mediju preporučio autobiografiju Mihajla Pupina.

Nije i za sve postoji prvi put.

A postoji i valjan razlog.

Verujem da se većina odlučila najpre za biografije Stiva Džobsa i Ilona Maska ili “Vožnju života” i “Umetnost pobede”. Vredne knjige, svakako.

Međutim… Da biste imali drugačije uvide od ostalih treba da konzumirate i drugačije štivo.

Dobro, Aleksandra, sve ja to razumem, ali knjiga od pre 100 godina?

Neću kriti svoju agendu. Želja mi je da mi zapravo budemo Pupin nacija, mada nisam pristalica idolopoklonstva niti građenja mitova. Čitajući “Sa pašnjaka do naučenjaka” shvatićete da većina ljudi sa ovog područja može da se poistoveti sa njegovim počecima i da ga inspirišu postignuća Mihajla Pupina, mnogo šira od onoga što je dao nauci, a dao joj je mnogo.

U vreme kada sam ja, a pretpostavljam i vi, išla u školu o Pupinu se nije učilo gotovo ništa, za razliku od danas kada, ipak, njegovo ime nose jedan od centralnih beogradskih bulevara i širokotrupni avion Er Srbije, pa je čak ova autobiografija deo lektire. Zato imam potrebu da vam kažem koju reč o Mihajlu Pupinu, onom koji je poštujući svoje poreklo dodao srednje ime Idvorski. Njegovi roditelji bili su nepismeni, rodio se i detinjstvo proveo na uvek nestabilnoj vojnoj granici (sa Austrougarskom), nije imao imućnog rođaka, nije igrao lutriju, niti postao žigolo, ali je uspeo dobro da unovči svoje naučne patente i postane deo društvenog miljea koji je u to vreme krojio sudbinu sveta. Bio je jedan od osnivača organizacije koja je preteča Nase, zbog čega jedan krater na Mesecu nosi njegovo ime. Njegova bista nalazi se na Kolumbija univerzitetu, a četiri njegova učenika dobila su Nobelovu nagradu.

I ono što posebno volim da istaknem… sav svoj kapital ostavio je srpskom narodu i zahvaljujući njemu mnoga umetnička dela danas su u Narodnom muzeju u Beogradu (neke je lično čuvao tokom rata i transportovao), odnosno Univerzitetskoj biblioteci “Svetozar Marković”. Deo svog bogatstva potrošio je pomažući svoj rodni Idvor, srpske pisce i slikare, ali i mnoge koji su ostali siročići nakon Prvog svetskog rata. A o njegovom uticaju na konačni izgled i veličinu prve Jugoslavije tokom delikatnih pregovora na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1919. je čak i knjiga napisana (“Zvono slobode – Pupinova diplomatija”).

Malo bi mi bilo i 10.000 karaktera da nabrojim samo listu njegovih dobročinstava, a o drugim postignućima da i ne govorim. Prethodnim redovima sam samo načela tu temu da vas podstaknem na dalje istraživanje, ali i približim vam koliko toga je ovaj čovek učinio.

Ali sve to je još veće i značajnije kada znate odakle je počeo i kroz šta je prolazio tokom detinjstva i (disidentske) mladosti. Od školovanja u Pančevu i Pragu, neprilagođenosti i tuča sa vršnjacima, preko očajničkog odlaska u Ameriku i višednevnog putovanja prekookeanskim brodom dok je prigrljen uz odžak jedva preživeo martovsku zimu na Atlantiku, prvog noćenja na ulicama Njujorka, utovaranja uglja i drugih fizičkih poslova pre i tokom studiranja pa do borbe za društveni status, mogućnosti da bira koju stipendiju želi da prihvati i opisivanja kako je došao do otkrića koji su unapredili telefoniju.

Sve to je Mihajlo Idvorski Pupin kada je već napunio 70 pretočio u autobiografsko delo na engleskom jeziku “From Immigrant to Inventor” i jednoglasnom odlukom žirija dobio Pulicerovu nagradu 1924. godine. Pardon, nije to autobiografija, “nego samo jedan pokušaj da dokaže da jedno srpsko seljačko dete odgojeno od srpske nepismene matere ima tako isto dobru podlogu za dalji život kao i ma koje amerikansko dete“. Tako je pisao Mihajlo Pupin svom prijatelju geografu i akademiku Jovanu Cvijiću, kome je takođe bio mecena.

E u tome je blago ove knjige.

Od kada sam je, pre više od 10 godina, prvi put pročitala poželela sam da se poigram i pretvorim je u Pupinov startaperski vodič kroz galaksiju, ali nikada dovoljno vrcavosti i vremena da tako nešto sprovedem u delo. Nije da u više navrata nisam konstruktivno lobirala, ali nema ništa dok se sama ne latim posla. Zato ni ta moja ideja o Pupin naciji nije dobila priliku da bude testirana. Predstavih vam sve ovo kroz šalu i zezu, ali zdravorazumski gledano ako već gradimo narativ, zašto da to ne bude na temelju vrednovanja znanja i obrazovanja, visoko razvijenim društvenim i pregovaračkim veštinama, preduzetničkom duhu i filantropiji.

Rekla sam šta sam rekla. I to prvi put ovako javno. Ako sam vas inspirisala, javite se, pa da akcijamo zajedno.

A sad da ne ispadne da vam o samoj knjizi baš ništa nisam rekla (mada je istina da sam vam dala toliko razloga da iz ovih stopa počnete da je čitate)…

Izdvojiću jedan citat koji opisuje Pupinov stav kao već zrelog naučnika:

“Posle otprilike godinu dana od podnošenja patentnog zahteva, Američka telefonska i telegrafska kompanija otkupila je patentna prava za pozamašnu sumu novca. Dobio sam onoliko koliko sam tražio. Moji prijatelji su mislili da nisam tražio dovoljno, ali za onoga ko je rođen u Idvoru, dolar je mnogo veći nego za onoga ko se rodio u Njujorku i ko je možda sused nekog Morgana ili Rokfelera. Uz to, za mene je bila mnogo veća nagrada što su najviši stručnjaci za telefoniju u svetu smatrali da je moje rešenje proširenog Lagranžovog problema od velike tehničke vrednosti. Ovo mi je značilo više nego sav novac ovog sveta.”

I jedan susret sa skromnim pastirom iz Idvora, koji ga je otreznio od svih značajnih medalja za naučni rad i omamljujućih hvalospeva na luksuznim prijemima širom sveta.

Idvorski seljaci bili su sumnjičavi zbog brzine kojom je Mihajlu stigao telegram iz Amerike, pa su ga pitali ko je to izmislio. Kada im je hvalisavo odgovorio da su Amerikanci pametniji od bilo koga u Idvoru, starac je ispalio sledeće pitanje:

“Pa kako si onda ti, za ime svetog Mihajla, uspeo da se tamo snađeš i živiš?”

Bez tog pitanja ostao bi ravnodušan i nezainteresovan za nova otkrića i životne radosti.

“Mnoge pronalazače i naučnike uništilo je to što su poverovali da su nadljudi. Verujem da bi svaki put kada se neki uspešan pronalazač nađe pred takvom opasnošću, trebalo, kao neki stari antički kralj, da iznajmi čoveka koji bi mu, po potrebi šaputao na uho: Ti si običan smrtnik.”

Zamenite “pronalazač” i “naučnik” bilo kojom drugom titulom ili zvanjem. I praktikujte redovno.

Citati

Ko vidi taj i veruje; neka govori onaj ko ima šta da kaže.

Manuelni rad razvija u mladom čoveku određenu sposobnost koja se nikada ne može naučiti samo iz školskih knjiga.

Mišići i mozak su dve izvanredne stvari koje treba imati pri odlasku na koledž i za vreme dok ste u njemu.

Legende su, baš kao i uspavanke, te koje će vas uspavati ako niste sasvim budni.

U čovekovom životu postoje mnoga druga važna životna pitanja na koja se odgovori mogu naći u Idvoru i bez trunčice znanja o Maksvelovoj teoriji svetlosti.

Neprekidan rad bez odmora dovodi do potpune iscrpljenosti ljude slabe životne energije.

Reči proroka se ne mogu uvek lako razumeti.

Odnos pojedinaca prema društvu u idealnoj demokratiji, kako ja to zamišljam, bio bi sličan odnosu naših ćelija prema našem organizmu. Rad pojedinaca biće usklađen kao što su usklađene ćelije u našem organizmu, a jedan složeni mozak će rukovoditi odgovarajućim aktivnostima čitavog društvenog tela.

Znanje, to su zlatne lestvice preko kojih se ide u nebesa, znanje je svetlost koja osvetljava naš put kroz život i vodi nas u život pun večne slave. (Ovaj citat Mihajlo pripisuje svojoj majci Olimpijadi Pupin)

O autoru

Mihajlo Pupin je rođen 9. oktobra 1852. u selu Idvor, u Banatu. Otac Konstantin (Kosta) i majka Olimpijada, zemljoradnici, imali su desetoro dece, 5 sinova i 5 kćeri.

Nakon završene osnovne i, delimično, srednje škole u jesen 1872. pošao je na školovanje u Prag, u Češku gde je nastavio šesti razred i prvi semestar sedmog razreda realke. Učio je vrlo neuredno zbog učešċa u sukobima češke i nemačke omladine i tugovanja za zavičajem. U svojoj 20-toj godini odlazi u SAD.

Pupin je prvih pet godina po dolasku u SAD živeo veoma teško. Radio je kao fizički radnik, istovremeno pohađajući Kuperovu večernju školu. U jesen 1879. godine položio je prijemni ispit na Kolumbija koledžu. Kao primeran učenik oslobođen je plaćanja školarine, a već na kraju prve godine dobio je dve novčane nagrade (iz grčkog i matematike). Uglavnom se izdržavao prihodima od podučavanja slabijih učenika i fizičkog rada.

Po završetku školovanja 1883. godine dobio je diplomu prvog akademskog stepena Bachelor of Arts, a dan pre toga primio je američko državljanstvo. Dobio je odmah stipendiju, kao odličan student, za studije matematike i fizike u Kembridžu u Velikoj Britaniji (1883-1885), a zatim u Berlinu (1885-1889), gde je doktorirao iz oblasti fizičke hemije, sa temom: „Osmotički pritisak i njegov odnos prema slobodnoj energiji“.

Svoju nastavničku karijeru i naučnu delatnost započeo je 1889. godine kao nastavnik fizičke matematike u odeljenju za elektrotehniku na Kolumbija univerzitetu u Njujorku, gde je punih 40 godina radio kao nastavnik i profesor. Patentirao je 34 pronalaska.

Spisak Pupinovih dobročinstava još je duži od njegovih naučnih i diplomatskih postignuća.

Njegovim sredstvima štampane su značajne monografije i knjige, finansirana arheološka istraživanja i ispitivanja starina. Pomagao je Beogradski univerzitet, Maticu srpsku, Narodni muzej, Akademiju nauka, Kolo srpskih sestara. Vojislav Ilić, Paja Jovanović, Jovan Cvijić, Uroš Predić, Ivan Meštrović… stvarali su i zahvaljujući Pupinovoj pomoći.

Iako nikada nije dozvoljavao da mu se odaju posebna priznanja, osim ona za nauku, verovatno bi bio ponosan na činjenicu da je upravo dan njegovog rođenja (9. oktobar) ustanovljen za Nacionalni dan davanja.

Mihajlo Pupin je bio oženjen Amerikankom Sarom Katarinom Džekson iz Njujorka. Imao je sa njom ćerku Varvaru, udatu Smit.

Umro je 12. marta 1935. u Njujorku i sahranjen na groblju Vudlaun u Bronksu.

Dopao Vam se tekst?
Podelite ga sa prijateljima!

Autor

Brend pripovedač, edukatorka i konsultantkinja. Novinarka. Dve decenije po profesiji, a sada po životnom opredeljenju – osoba koja traga za odgovorima, uobličava pitanja, ume da sluša i čuje, osoba koja pre drugih pokušava da spozna sledeću veliku ideju dok je još u povoju i one za koje misli da vrede osvetljava drugima, pomaže različitim svetovima da se razumeju, “rasklapa” kompleksne pojave i daje smisao onim naizgled malim.

Više o Aleksandri