Istorija biznisa

Kad kreneš u lov, pa uloviš biznis

planinarenje

Priroda je lepa, ali ima svoje „nuspojave“: sve one travčice, bodljice i trunčice što ih valja posle zavlačenja po travi skidati sa odeće. I sa patika, čarapa i jakni, eventualno i sa psa, ako i njega povedete sa sobom u šetnju lepom prirodom. I onda se lagana šetnja završi tako što istrebite gomilicu prirodnih nuspojava.

Osim ako ste inženjer, zovete se Žorž i živite u idili švajcarskih Alpa.

Inženjersko je oko možda podešeno drugačije od običnog, pa se desi da u prirodnim nuspojavama ulovi ideju za biznis. Žorž de Mestral je inicijalno pošao u lov, a vratio se sa patentom koji ima doslovno svaka kuća.

Snaga jednog dosadnog korova…

Diplomirani elektrotehničar je malo odlutao od elektrotehnike, kada je 1941. godine zalutao u idilične Alpe. Kada je sa čarapa i nogavica (i svog psa) odlepio glavice čičaka, zapitao se ono što bi se zapitao svaki inženjer.

Kako se to čičak tako uporno prilepi za sve što mu se nađe na putu?

Odgovor ga je čekao pod mikroskopom. Čičak je imao jedva vidljive kukice koje su se kačile na vlakna tkanine. Prirodni mehanizam je inženjeru zakotrljao točkiće u glavi: ako već postoji prirodni čičak, zašto ne bi postojao i veštački?

U de Mestralovoj glavi je to izgledalo otprilike ovako: ako se čičak tako pouzdano lepi za odeću, velika je verovatnoća da je pouzdaniji od, recimo, rajferšlusa, dugmadi i kopči. Što znači, jedan prirodni mehanizam bi mogao da zameni gomilu zaglavljenih cibzara i otpalih dugmića.

Što znači i manje nezgodnih situacija, kada zakopčavate torbu, pantalone, košulje… I šta je onda inženjeru preostalo nego da pokuša da imitira prirodu.

Ovo se, međutim, pokazalo kao „lakše zamisliti nego izvesti“. De Mestral je hteo da mehanizam veštačkog čička kopi-pejstuje na tkanine, što je donelo prvi izazov.

Niko u tekstilnoj industriji nije radio tako nešto – da jednu vrstu materijala ištrika sa kukicama, ne bi li se ove zakačile za drugu tkaninu. U potrazi za majstorom, de Mestral je prešao preko u Francusku, gde ga je dočekalo odmahivanje glavom u stilu, „ma, ne misli on to ozbiljno“. Naravno, uz pokoji otvoreni podsmeh pride.

Ideju su najzad prihvatili jedan majstor iz tekstilne fabrike u Lionu i drugi na razboju u fabrici u Bazelu. Ali, eto ga opet izazov: prirodni materijali, kada se kače jedni za druge, nisu se dugo držali i lako su cepali tkaninu.

Trebalo je vremena da inženjer, po sistemu pokušaja i pogreški, prokljuvi da je najpouzdaniji od svih materijala najlon – i to pod uslovom da se šije pod infracrvenim svetlom. Tako sašivene kukice su bile i bodljikave i lepljive, ali ne lezi vraže: eto ga i treći izazov.

Odnosno, i treći i četvrti. Pre svega, da bi se istkalo samo šest i po kvadratnih centimetara bodljikavog najlona, trebalo je dosta vremena i truda. Druga muka bila je u tome što mašinsko tkanje veštačkih materijala još nije ni postojalo.

… i strpljenje jednog inženjera

Da bi pokrpio logističke rupe (tačnije, konstruisao mašineriju za sečenje kukica od najlona i šivenje bodljikavih traka), de Mestralu je trebalo ukupno devet godina. Patent je prijavio 1951, deceniju nakon što se pod mikroskopom zagledao u dosadni korov. Potom, još četiri godine čekanja da patent zvanično bude priznat, i voilà – 1955. godine nastao je „Velcro“.

Iliti, po naški – čičak traka.

Valjalo je još osnovati kompaniju pod istim imenom i, eventualno, zapušiti usta onima što su odmahivali u stilu „ma, ne misli on to ozbiljno“ i pride se podsmehivali.

Ni to nije išlo lako jer je prodaja isprva bila prilično mršava. Niko se nije oduševljavao izumom koji je rešio nezgodacije poput pokvarenih cibzara i otpalih dugmadi. Zapravo, prva koja je u veštačkom čičku videla potencijal bila je NASA.

Logično, dugmad i rajferšluse je bilo još teže „loviti“ u bestežinskom stanju, sve do pojave njihove bodljikave zamene. Čičak traka je ušivana na odela astronauta, zatim ronilaca, skijaša i vojnika, a zakopčavanje je ubrzo bilo lakše i osobama sa invaliditetom.

Ali, Žorž de Mestral, iako je zaštitio patent, ostao je uskraćen za svojih (više od) pet minuta slave. Ime mu je danas manje-više nepoznato, a zbog inicijalne upotrebe njegovog pronalaska podalje od zemljine kugle, ljudi su ga greškom pripisivali NASA-i.

Onda je i vreme učinilo svoje – čičak traka, koja isprva nije izazivala oduševljenje, počela je da se koristi masovno: na odeći i obući (pogotovo dečjoj i za osobe sa invaliditetom), na sportskoj opremi, kancelarijskom priboru, torbama i koferima. Pronašla je mesto i u medicini i, zapravo, malo je poznato da je njome bilo „zalepljeno“ i prvo ikada veštačko srce.

A onaj glasan zvuk odlepljivanja najlonskih kukica? Pa, recimo da je prilično koristan ako vam se na tašnu navrznu secikese.

Zvuči skoro savršeno, osim što nije baš uvek. Pokazalo se nezgodnim to što se na čičak traku ne lepe samo najlonske kukice – magnetski je privlačna i za prašinu, dlake i končiće. Dugovečnost joj zato nije jača strana, a nije ni suviše „nežna“ prema osetljivim materijalima. I, da, buka pri odlepljivanju nije poželjna baš u svakoj situaciji: na primer, ako ste vojnik u žbunju i valjalo bi vam da budete tiši od perca.

Ipak, najtiši je u celoj priči ostao Žorž de Mestral. Kada je čičak traka osvojila svet, o njemu se više nije čulo mnogo. Nastavio je da uči od prirode i izumeo higrometar – merač vlage u vazduhu – a još jedan od njegovih pronalazaka je i aparat za guljenje špargli.

Dopao Vam se tekst?
Podelite ga sa prijateljima!

Autor

Marta je prvo htela da bude učiteljica. Pa da svira violinu. Pa da trenira karate, piše pesme, uči jezike i slika. Onda je htela da fotka, svira gitaru, upiše muzičku školu, čita psihologiju i da bude slobodni umetnik. (Štagod to značilo u glavi jedne dvanaestogodišnjakinje.)

Više o Marti