Zanimljivosti

Savršenstvo sa manom (i prstohvatom krindža)

majkl

Sećate se kad je ono Majkl Džekson izdao svoj „Thriller“? Bilo je na njemu 9 pesama, 7 ih je domašilo top 10 na Bilbordu, ali iza kulisa je bila drugačija pesma.

U stvari, tih 9 su samo ušle u uži izbor. Širi je stvarno bio mnogo širok, reda veličine 800 pesama.

Tako bar veli Kvinsi Džouns, koji je sa Džeksonom delio producentsku stolicu. Ostale pesme, njih oko 791, nisu se krajem te 1982. godine čule dalje od studija. Vrlo moguće da se i matori Džouns malo zabrojao, ili da je Džekson, onako začešljan i ispeglan, behind the scenes latentno težio da bude stvarno izvanredan.

Ako jeste, odnos između šireg i užeg izbora raskrinkava zablude o jurišanju za „može to i bolje“. Jer može, ali ne onako kako neiskusni perfekcionisti eventualno zamišljaju.

Primeri iz života vele da se dotični, dok ne postanu iskusni, često prilično umore. Od sastavljanja i rastavljanja, pisanja i brisanja, dodavanja i oduzimanja. Umore se kad se valjano preznoje, a u suštini nisu mnogo uradili. Što je, ipak, subjektivno jer su hardkor perfekcionisti često strogi prema sebi. Zato im nekad promakne da su uradili nešto relativno pristojno, samo u jurišanju za boljim se i to negde izgubi.

U tom jurišanju, takođe, često nema mnogo pragmatičnosti. Doing the work se podrazumeva, ali badava ako se manje-više svede na imaginarno savršenstvo.

Da ne bude zabune, ovi što teže izvanrednom nisu toliko zaludni da se voljno gube u ćoravom poslu. Neki vrlo dobro znaju šta i kako, pa biraju da se preznoje dok ne savladaju materiju, provale sisteme i šeme, sa laserski preciznim fokusom na proces i na rezultat.

Pošto procesi nisu isti za sve, biće i onih što malo skrajnu ideju o izvrsnosti i čine slično što i Džekson. Radiće puno, da bi od svog širokog izbora došli do 10% najboljeg što mogu.

Džeksona je u tome podržao i test vremena. A pragmatični (ili iskusni) će tako sabrati 2 i 2 i doći do jednačine da kvantitet ne ide uvek nauštrb kvaliteta.

Sličnu stvar je primetio i jedan profesor fotografije sa Univerziteta u Floridi. Džeri Ulsman je malo testirao pretpostavke o kvalitetu, kvantitetu i „može to bolje“, pa je svoje đake sa foto-aparatima podelio u dva tabora.

Prvi tabor, sa leve strane učionice, imao je da isklikće što je moguće više fotki, a na osnovu broja (dakle, kvantiteta) će zaslužiti najviše ocene. Drugi tabor, sa desne strane, zaslužiće te ocene ako se malo preznoji, pa napravi stvarno sjajne fotke.

Jedan semestar kasnije, oni „levi“, što se ubiše od fotkanja, doneli su mnogo bolje fotke od „desnih“, koji su se preračunavali da li može bolje.

Levi o tome nisu mnogo razmišljali. Desni su ostali preznojani u pokušajima da uškljocaju najizvanrednije fotke, eventualno sa hrpicom hipoteza o tome zašto su vredne uškljocavanja.

Projekat profesora Ulsmana je dobio i varijaciju na temu, ovoga puta sa ćupovima. Medijum je možda drugačiji, ali suština je ista. A ako kvantitet rađa kvalitet, nije uvek fer stavljati ih u suprotstavljene tabore.

Jednačina bi se onda dala ovako nekako udesiti: velika većina onoga što radimo biće, u najboljem slučaju, pristojna. Not great, not terrible, ali važno je da je upotrebljivo. Jedan skromni deo će biti ispod nivoa i naših sopstvenih standarda (što bi današnji mladi rekli, krindž), ali će zato treći, još skromniji, biti zaista izvanredan.

Ovako bar stoje stvari što se tiče proseka. Naravno, ako se poredite sa top 10 na svetu, vaše izvanredno sigurno neće biti izvanredno po njihovim izvanrednim standardima. Ali, kada je reč o izuzetnosti i „može to i bolje“, ponekad nema pravila.

Nekome je okej da bude na desnoj strani Ulsmanove učionice. Da se dobro preznoji dok ne popusti sa strogoćom i shvati da realan posao ište više pragmatičnosti.

Što znači, ponekad ispod nivoa, a preko granice krindža, što i ne mora nužno biti loše. Sve dok vas krindž podseća da, ipak, može i bolje, ali sigurno ne bolje od izmaštanog savršenstva bez mane.

Dopao Vam se tekst?
Podelite ga sa prijateljima!

Autor

Marta je prvo htela da bude učiteljica. Pa da svira violinu. Pa da trenira karate, piše pesme, uči jezike i slika. Onda je htela da fotka, svira gitaru, upiše muzičku školu, čita psihologiju i da bude slobodni umetnik. (Štagod to značilo u glavi jedne dvanaestogodišnjakinje.)

Više o Marti